Ona je jedna od onih umjetnica koje, gotovo tiho i nenametljivo, vraćaju u život zaboravljene melodije. Snimajući ih, daje im novu snagu i vraća ih među ljude, onako kako su nekada odzvanjale bašćama, mahalama i avlijama.
Tako je nastao i njen album „Vihor sevdaha“, svojevrsna riznica od deset pjesama, narodnih i autorskih, koje nose pečat tradicije. Na njemu su se našle antologijske melodije: „Ime tvoje dragi spominjati neću“, „U đul bašti“, „Kaharli sam večerala nisam“, „Sanak me mori“, ali i dragulji poput pjesme Radeta Jovanovića „Negdje u daljini“ ili „Oj Ivane, Ivane“ Joze Penave.
-Album sam snimila ne zbog zarade, već za svoju dušu, kako bih iza sebe ostavila trag onakve sevdalinke kakvu ja osjećam i zamišljam, kaže Zulfija.
Njena priča o sevdahu zapravo je priča o životu. Još od djetinjstva Zulfija je rasla uz ove melodije, sazrijevala uz njih i gradila svoj emotivni svijet.
-Sevdalinku sam upoznala u najranijem djetinjstvu i odmah zavoljela. Ona me nikada nije napustil. Pratila me i u danima napornog rada, i u ratnim strahotama, i u trenucima odmora. Uvijek je bila moje ostrvo mira.
U njenom glasu osjeća se iskustvo, ali i velika ljubav prema pjesmi. Ona ne donosi sevdalinku tek kao interpretator, već kao čuvarica emocije koja je prenosi onima što je slušaju.
-Pjevati sevdalinku znači osjetiti je duboko u sebi i prenijeti njenu ljepotu onima kojima pjevam. To je ono najvažnije, dodaje Zulfija Tahirović.
„Vihor sevdaha“ nije tek album. To je emotivni zapis jedne životne ljubavi prema pjesmi. Zulfija je kroz njega ostavila svoj pečat u svijetu sevdaha i potvrdila da se iskrena emocija i čisto srce najbolje čuju onda kada se otpjevaju tiho, ali s dubinom.
U vihoru sevdaha, njena pjesma ostaje kao svjedočanstvo da tradicija živi onoliko koliko je njegujemo i nosimo u sebi.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.