Njegovo ime decenijama je vezano za pjesme koje mirišu na staru Bosnu, za emociju i iskrenu interpretaciju koja publiku ne ostavlja ravnodušnom.
Mostar je odavno više od geografije u sevdalinci. To je emocija, čežnja i sjećanje. U takvom ambijentu stasavao je i Ibrica Puce, upijajući duh starog grada, behare, sokake i tišinu u kojoj se sevdalinka rađala.
Prve ozbiljne muzičke korake napravio je 1974. godine u KUD-u „Abrašević“, gdje je, kako često ističe, naučio da se sevdalinka ne pjeva glasno, nego istinito. Upravo tu se učvrstila njegova povezanost sa sevdalinkom, pjesmom koja traži istinu, mjeru i dušu.
Njegov talenat ubrzo je prepoznat i šire. Godine 1979. položio je audiciju na Radio Sarajevu, pred istaknutim imenima muzičke scene: Dragom Trkuljom, Ristom Svirkovim i Jozom Penavom. Time su mu se otvorila vrata brojnih nastupa širom Balkana i Evrope, ali i snimanja izvornih pjesama za arhiv Radio Sarajeva, čime je dao trajni doprinos očuvanju bosanskohercegovačkog muzičkog naslijeđa.
U Pucinom repertoaru Mostar se ne spominje samo imenom, već duhom. Njegove interpretacije odišu nostalgijom i dostojanstvom, podsjećajući da je sevdalinka u svojoj suštini pjesma o ljubavi, gubitku i strpljenju. Upravo zbog toga publika i danas prepoznaje iskrenost u pjesmama sa njegovih albuma „Mala moja moj nevene plavi“ i „Padaju suze sa slike stare“, čije se numere i dalje traže na koncertima. „Čekam te“, „Bez tebe ljubavi nema“, „Budi jača od svog srca“. „Noćas želim da te ljubim“… neke su od njih.
Posebno snažno poglavlje u njegovoj karijeri vezano je za period agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dok su granate rušile gradove, a tišina zamjenjivala svakodnevni život, sevdalinka je za mnoge postala utočište.
Puce je tada i pjesmom jačao moral branilaca i običnih ljudi, svjestan da je i sama pjesma vid otpora.Upravo u tom kontekstu nastaje i snažno emotivna pjesma „Gdje su sada mostarski behari“, svojevrsni muzički zapis o ranjenom gradu. Njome je nastupio na prvom Festivalu narodne muzike „Lukavac 94“, a potom i 1996. godine. Ta pjesma nije bila samo festivalski nastup, bila je vapaj, sjećanje i nada da će se Mostar ponovo prepoznati po beharu, a ne po ruševinama.
Zapažene nastupe imao je i na Ilidžanskom festivalu, jednom od najznačajnijih manifestacija narodne muzike u regionu, kao i na drugim, brojnim, muzičkim događajima gdje je dokazao da sevdalinka ne pripada prošlosti, već da živi onoliko koliko je pjevaju oni koji je razumiju.
Za razliku od mnogih estradnih imena, Ibrica Puce nikada nije tražio medijsku pažnju pod svaku cijenu.
-Svoju karijeru nisam gradio skandalima, ističe Puce. Draže mi je bilo da pjesmom i interpretacijom pokažem šta znam i umijem.
Dodaje da mu je sevdalinka uvijek bila više od pjesme, ona je način izražavanja, sjećanje i identitet.
-Ne razmišljam o snimanju novog albuma, ali rado, s vremena na vrijeme, snimim neki od evergrina iz bogate riznice bosanskohercegovačkog izvornog, muzičkog, stvaralaštva. To je moj način da sevdalinku približim mladima i sačuvam je od zaborava.
U vremenu brzih hitova i prolazne popularnosti, Ibrica Puce ostaje dosljedan sebi, tih, nenametljiv, ali snažan u emociji. Upravo zato njegova interpretacija sevdalinke i danas pronalazi put do srca publike, bez obzira na generacije.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.