Najnovije otkriće srednjovjekovnog astronomskeog instrumenta, koje je otkriveno sasvim slučajno, pokazalo se kao moćan zapis križnokulturne naučne saradnje.
Astrometar od mjedi datira iz 11. stoljeća Španije – ali je kasnije bio ukrašen s bilješkama i izmjenama tokom stoljeća, na više jezika, dok su ga mijenjali vlasnici prilagođavajući ga za vlastitu upotrebu.
Stoga taj predmet nije samo rijedak artefakt, već gotovo jedinstven: palimpsest koji bilježi promjene ideja i potreba svojih korisnika kako se mijenja svijet i kontekst.
“Ovo nije samo izuzetno rijedak predmet. To je snažan zapis znanstvene razmjene između Arapa, Židova i kršćana kroz stoljeća”, kaže istoričarka Federica Gigante s Univerzteta u Cambridgeu, koja je ponovno otkrila astrolabu i njene natpise u talijanskom muzeju u Veroni.
“Veronska astrolaba prošla je mnoge modifikacije, dodatke i prilagodbe kako je mijenjala vlasnike. Barem su tri odvojena korisnika osjetila potrebu dodati prijevode i ispravke na ovaj predmet, dvojica koristeći hebrejski, a jedan zapadnjački jezik”, rekla je još.
Čemu je služila
Astrometri su instrumenti koji kartiraju nebesa, u upotrebi su već stoljećima. Sastoje se od karte neba s rotirajućim dijelovima koji korisnicima omogućuju izračun njihovog položaja u vremenu i prostoru – snažno sredstvo ne samo za navigaciju, već i za astronomiju, i astrologiju također.
Prvi su se pojavili u antičkoj Grčkoj, ali tek razvojem u islamskom svijetu postali su potpuno prilagodljivi. Ta prilagodljivost je u potpunosti vidljiva kod onoga što Gigante naziva Veronskom astrolabom – jer je otkrivena u zbirci Fondazione Museo Miniscalchi-Erizzo u Veroni, vjerojatno stečena kao dio kolekcije plemića i kolekcionara umjetnosti Ludovica Moscarda, koji je živio u Veroni u 17. stoljeću.
Gigante, koja se specijalizirala za artefakte iz islamskog svijeta u ranom modernom periodu, primijetila je novu fotografiju astrolabe na web stranici muzeja i stupila u kontakt s njima kako bi saznala više o tome. “Muzej nije znao što je to i mislio je da bi to zapravo moglo biti krivotvorina. Sada je to najvažniji predmet u njihovoj zbirci”, kaže ona.
‘Mislila sam da sanjam’
“Kada sam posjetila muzej i proučila astrolabu izbliza, primijetila sam da nije bio samo prekriven prekrasno urezanim arapskim natpisima, već da sam mogla vidjeti slabe natpise na hebrejskom. Pomislila sam da sanjam, ali nastavila sam gledati više i više. Bilo je vrlo uzbudljivo.”
Rasvjetljavanje podrijetla instrumenta uključivalo je pažljivo proučavanje njegovih karakteristika i uspoređivanje s drugim astrolabama. Stil astrolabe, graviranje na stražnjoj strani i stil kaligrafije usklađeni su s drugim astrolabama napravljenim u Al-Andalusu, islamskoj Španjolskoj, u 11. stoljeću. To je podržano položajima pokazivača zvijezda, koji su usklađeni s astrolabom napravljenim od Ibrāhīma ibn Saʿīda al-Sahlīja u španskom gradu Toledu 1068. godine. To sugerira da je temeljen na zvjezdanim koordinatama koje su se koristile u kasnom 11. stoljeću.
Što se tiče natpisa na predmetu, oni govore o bogatoj kulturnoj povijesti. Neke od arapskih natpisa su muslimanske molitve i imena molitve; budući da su astrolabe mogli koristiti za mjerenje vremena, to sugerira da je barem jedan vlasnik koristio artefakt za molitvu. Još jedan arapski natpis glasi “za Isḥāq” i “rad Yūnusa”. Gigante vjeruje da je ovaj natpis dodan neko vrijeme nakon što je astrolaba napravljena. Nemoguće je reći tko su Isḥāq i Yūnus, ili ako je zapravo Yūnus bio onaj koji je napravio astrolabu, ali ta dva imena na engleskom su Isaac i Jonas.
‘Islamski, židovski i europski’
U srednjovjekovnoj Španjolskoj postojala je značajna sefardska židovska zajednica koja je govorila arapski. Taj natpis može značiti da je astrolaba neko vrijeme provela i tamo.
Hebrejski natpisi uključuju prijevode astroloških sazviježđa, što je također vrlo znakovito, kaže Gigante. “Ovi hebrejski dodaci i prijevodi sugeriraju da je u određenom trenutku predmet napustio Španiju ili Sjevernu Afriku i kružio među židovskom dijasporom u Italiji”, objašnjava ona, “gdje arapski nije bio razumljiv, a hebrejski jezik je korišten umjesto toga.”
Naposljetku, neko, u nekom trenutku, izgrebao je ispravke geografske širine na obje strane astrolabe u zapadnoarapskim brojevima (one koje koristimo danas), vjerojatno za latinskog ili talijanskog govornika. Zanimljivo je, međutim, što neke od ispravki izgledaju netočno. Mnogi predmeti koji nam dolaze kroz stoljeća imaju mnoge priče koje nikada nećemo znati. To je također slučaj s Veronskom astrolabom – ali njegove ogrebotine i graviranja nude nam prozor u njegovu povijest koji vrlo malo artefakata može ponuditi. To je spektakularno otkriće koje govori o godinama, ako ne i stoljećima kulturnog miješanja i razmjene.
“Ovaj predmet je islamski, židovski i europski, ne mogu se razdvojiti”, kaže Gigante.