Na tlu Balkana, podsjeća ona, više nema nijednog živog člana porodice Zunana pod tim prezimenom, porodice njene babe Radmile Nikolić, rođene kao Rifka Zunana 1909. godine. Njen zapis bio je da preživi smrt svoje sestre i mlađeg brata, potom svog oca mog pradjede Gabriela, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. U još jednom svjetskom ratu, oktobra 1942. godine, izgubila je majku, i još pedeset članova uže i šire porodice. Stradali su u Dušegupki, vozilu koje je, od logora Judenlager Semlin na Starom sajmištu, kružilo Beogradom do masovnih grobnica u Jajincima. Behu to porodice Beraha, Baruh, Karijo, Pardo, Pinkas i Zunana. Nacisti im ni tamo nisu dali pravo na vječni mir, već su njihove kosti pred kraj rata iskopane i spaljene, a pepeo istovaren u rijeku Savu da ga voda zauvijek odnese – prisjeća se Nikolić.
O gubitku i žalovanju, dodaje ona, u porodici se nije govorilo, a dugu tišinu prekinuo je pronalazak kutije sa fotografijama, više od pet decenija skrivene u zidu porodičnog stana. Na pitanje mog oca da li da fotografije odnese svojoj majci u Toronto, njen odgovor je bio: “Sine, ja sam ih sakrila da ih više ne vidim, jer jedino tako sam mogla da nastavim da živim za svog muža i vas, moju djecu” – navodi Nikolić.
Od tog trenutka, naglašava, “počinje moja opsesija ljudima sa fotografija, fascinacija njihovim kratkim životima i nasilnom smrću”.
Stoga je izložbu posvetila svim porodicama koje su doživjele surovi gubitak voljenih osoba kroz ratove, ne praveći podjelu na rasnu pripadnost, geografski položaj ili vjeroispovijest.
Jer, kako kaže, svakog čovjeka duša boli podjednako i to se ne da mjeriti ni odmjeravati.