Cijena koju djeca plaćaju je dvostruka: prvo gube priliku za razvoj vlastitog mišljenja, a zatim i sposobnost provjere alata o kojem postaju ovisni.Najjasniji uvid u to daje 30-mjesečna studija koja je obuhvatila gotovo 27.000 srednjoškolaca, a o kojoj je nedavno pisao psiholog Soren Kaplan, prenosi Psychology Today.
Bolje ocjene, ali lošiji rezultati na ispitima
Učenici koji su se služili umjetnom inteligencijom imali su za 18 posto bolje ocjene iz domaćih zadaća, a za njihovu izradu trebalo im je gotovo trećinu manje vremena. No, unutar šest mjeseci, ocjene istih učenika na ispitima na kojima se nije smjela koristiti literature pale su za 20 posto.
Rezultati na prijemnim ispitima bili su im niži za 18 do 24 posto, pri čemu su najoštriji padovi zabilježeni nakon otprilike dvije godine korištenja AI-ja. Dobitak je bio trenutačan i vidljiv, dok je gubitak bio odgođen i skriven sve do trenutka kada se alat više nije smio koristiti.
Najviše su pogođeni najvještiji korisnici
Drugo istraživanje, provedeno na 299 studenata STEM područja, otkrilo je prilično iznenađujuće podatke o tome tko je najviše pogođen. Suprotno očekivanjima da su to učenici s lošijim rezultatima, pokazalo se da su najviše nazadovali upravo oni s najvećim interesom za tehnologiju, koji su se osjećali najugodnije koristeći je i koji su bili najsigurniji u svoje vještine.
Samopouzdanje i vjera u vlastite sposobnosti korištenja alata djelovali su kao akcelerator negativnih posljedica. Opasno je što je najveći pad zabilježen u sposobnosti refleksije – ključne vještine praćenja vlastitog rada, uočavanja pogrešaka i prepoznavanja rupa u vlastitom znanju.
Nastavnici su navikli vjerovati da su najsposobniji učenici najmanje ugroženi, no to pravilo možda više ne vrijedi jer se vještina s umjetnom inteligencijom i bez nje počela razdvajati. Učenik može postati iznimno vješt u davanju uputa AI-ju, a istovremeno postati manje sposoban samostalno obaviti zadatak. Ocjene i dalje mjere konačni proizvod, ali ništa ne mjeri može li učenik proći ispit, intervju za posao ili riješiti problem bez pomoći umjetne inteligencije.
Dvostruka cijena prečaca
Dijete ovaj prečac plaća dvaput. Prva cijena je gubitak misaonog procesa koji je zadatak trebao potaknuti. Kada učenik dobije gotovo rješenje bez razvijanja vlastitog razmišljanja, ocjene mogu biti visoke, ali se temeljna sposobnost nikada ne izgradi. Taj račun stiže na naplatu kasnije jer nijedan pokazatelj nije signalizirao da nešto nije u redu.
Druga cijena je teže uočljiva. Za kvalitetno korištenje umjetne inteligencije, osoba mora biti sposobna provjeriti njezin rad – prepoznati pogreške, pretjerano uglađene fraze ili uvjerljive, ali suštinski prazne odgovore.
Provjera zahtijeva znanje iz određenog područja, a to znanje učenik ne može steći ako se navikne da taj posao za njega obavlja alat. Kako dijete koje je preskočilo izgradnju temelja može provjeriti točnost alata o kojem je postalo ovisno? Ne može, što produbljuje ovisnost i dodatno smanjuje njegove sposobnosti.
Atrofija vještine kod odraslih
Kod odraslih, priča je drugačija. Odrasla osoba koja se oslanja na AI gubi na tečnosti u vještini koju je već stekla, ali je kasnije može ponovno izgraditi. To je atrofija. Dijete, s druge strane, ne gubi sposobnost, već je uopće ne uspijeva izgraditi u ključnim godinama razvoja.
To je uskraćivanje, a ne možete obnoviti nešto što nikada nije ni postojalo. Isti prečac koji kod odrasle osobe uzrokuje slabljenje vještine, djetetu oduzima samu arhitekturu kroz koju bi se vještina trebala razvijati.
Ekonomisti Michael Caosun i Sinan Aral taj fenomen opisuju kao “zamku proširenja”: osoba koja prva počne koristiti neki alat odmah dobiva prednost, ali ne snosi odmah posljedice postupnog slabljenja vlastitih sposobnosti.
U učionici to izgleda ovako: učenik preda dovršen rad, tjedan mu je lakši, a ocjene bolje. Problem se pojavi kasnije, kada se pokaže da učenik koji se osjećao uspješno zapravo više ne može samostalno obaviti zadatak bez izravne pomoći umjetne inteligencije.
Kako zaštititi djecu u doba umjetne inteligencije?
Sve se češće čuju glasovi roditelja i učitelja koji pozivaju na zabranu umjetne inteligencije u školama, no to bi takvo ponašanje samo gurnulo izvan vidokruga. Trajniji pristup mogao bi biti promjena onoga što se zadacima traži, tako da njihovo rješavanje zahtijeva razmišljanje koje AI ne može pružiti.
Treba namjerno ponovno uvoditi izazove, izmjenjivati rad s AI-jem i bez njega te pitati učenike zašto je AI u nečemu pogriješio – pitanje na koje se ne može odgovoriti bez dubinskog razumijevanja teme. Potrebno je nagrađivati proces zaključivanja, a ne samo konačni rezultat.
Najviše zabrinjava to što bi najveću cijenu mogla platiti upravo djeca koja na prvi pogled djeluju najuspješnije. Brzo rješavaju zadatke, izražavaju se tečno, djeluju samouvjereno i čini se da su uvijek korak ispred drugih.
No posljedice takve prividne lakoće mogu se pokazati tek kasnije. Zadaća škole, danas više nego ikad, jest osigurati da iza uredno napisanih odgovora, brzih rješenja i dojma sigurnosti doista stoji znanje. Kada dođe trenutak u kojem će učenik morati raditi bez pomoći umjetne inteligencije, važno je da se pokaže kako ispod površine postoji stvarna sposobnost, a ne samo dojam uspjeha.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.