Manje je poznato da je Zvonko sam skladao neke od najlegendarnijih pjesama, te da je za veliki broj pjesama iz ove antologije otpjevao i napisao srpske stihove s mađarskog.
Veliki pjesnik, boem, pjevač, još uvijek nije postavljen na pravo mjesto u historiji cjelokupne “World Music”, ali vrijeme će ispraviti tu nepravdu. Zanimljiv je kao glazbeni princ vojvođanske ravnice, džokej čiji su konji često pobjeđivali na Hipodromu, zaljubljenik u kvalitetna vina i glumac koji je svoj talent dokazao na pozornici. U biografskoj knjizi o njemu „Pjesme i konji“ autor Aca Doganđić piše sljedeće.
Rođen je 5. januara 1942. godine u Somboru, gdje su mu, čini se, od davnina živjeli preci. Jer, od kad znaju za sebe, Bogdanovi tu žive. Otac Stipan (1907.-1970.) i majka Maca (1919., djevojački Kukuruzar) imali su dvoje djece: njega Zvonku i mlađu sestru Zdenku. Djetinjstvo Zvonka Bogdana bilo je zanimljivo. Bio je okružen zanimljivim ljudima. Prije svega, tu su bili djedovi koji su bili dobronamjerni i beskrajno naklonjeni djeci. Imao ih je oboje. I zapamti ih. Svog djeda po majci Stipana Kukuruzara iz djetinjstva pamti kao najpametnijeg, najboljeg i od svih u obitelji najcjenjenijeg čovjeka. Svi su ga cijenili i voljeli zbog njegove dobrote i blage naravi. Nikad ni na koga nije povisio ton.
Govorio je jezikom svojih predaka: bunjevački, ikavski. Na djedovom imanju, negdje na periferiji Sombora, Zvonko Bogdan proveo je vrijeme do polaska u školu i, kako se kasnije pokazalo, najljepši dio djetinjstva i života. Sjećanja na te dane i danas su živa i svježa i ostat će nezaboravna. Otac i majka, dok je još bio beba, dali su ga Didi na imanje da bude spreman za školu. Na farmi je otkrio jedinstveni svijet svog djetinjstva. Svijet iz bajke. Danas mu se čini da se u tako velikom prostoru koji dijele nebo i zemlja u stalnom dodiru, sa slobodnim pogledom i nesmetanim kretanjem, u neobičnoj tišini ravnice, jedini put može pronaći uz pomoć mašte. Zvonkove pjesme pune su takvog idealiziranog svijeta.
Zvonko Bogdan svoju je pjevačku karijeru započeo u Beogradu, najprije amaterski. Jedno je vrijeme pjevao u Kulturno-umjetničkom društvu “Gradimir”, kamo ga je doveo Brana Damjanović, “fini provincijski redatelj i zaljubljenik u kazalište i glazbu, koji je tada živio i radio u Beogradu”. Vođen željom za glumačkom karijerom, našao se u velikoj, “lavljoj jazbini” zvanoj – Beograd. Momku iz unutrašnjosti, kakav je Zvonko Bogdan, bilo je najpametnije krenuti amaterski.
Gledao je iz prikrajka i polako upoznavao beogradski kafanski život u kojem će se, a da toga tada nije ni slutio, kasnije pronaći i proslaviti. Bilo je to 1963. godine. Pjevajući u “Gradimiru” ubrzo je shvatio da od nečega mora živjeti, nešto konkretno raditi. Iste godine otisnuo se u mutne i nepoznate vode kafanskog pjevanja. Počeo je u „Košuti“, zatim se preselio na „Kalemegdansku terasu“, gde je ostao duže, a odatle u čuvenu „Stambol kapiju“, gde je 1967. godine upoznao čoveka od presudne važnosti za njegov umetnički put i razvoj, za život uopće – Ladislav Balog. Zvonko Bogdan imao je sreću da je na početku upoznao Branka Belobraka, s kojim se vrlo brzo pridružio društvu Carevca, Zore Drempetić, Anđelije Milić, Vula Jevtića i drugih.
Uzmemo li u obzir i poznanstvo, suradnju i duboko prijateljstvo s Ladislavom Balogom, “Frankovom listom mog života”, onda je jasno da mu je sudbina bila naklonjena. I ne samo sudbina. Tu su i njegove zasluge. Jer mnogi drugi pjevači su sreli iste ljude, ali nisu znali kako to iskoristiti. Zvonko Bogdan je znao kako se to radi, učio je brzo, gotovo bez greške.
Nakon “Stambol-kapije”, neko vrijeme je pjevao u “Inex baru” (Gradskoj kafani), a onda se konačno preselio u “bar svog života” – hotel “Union”, gdje je pjevao od 1971. do 1978. godine. ujedno i vrh i kraj njegovog pjevanja po beogradskim kafanama. Doduše, Novosađani ga pamte i s “Petrovaradinske tvrđave”, gdje je godinama nastupao s orkestrom Janike Balaža. Obično nedjeljom, kad je u “Unionu” imao slobodan dan. Nikada nije bio u stalnom angažmanu u “Tvrđavi”, iako je tamo, uz Janikine tamburaše, dugo (1972-1982) pjevao” – piše Aca Doganžić.
Jedna od najpopularnijih pjesama iz repertoara Zvonka Bogdana bila je “Kad padne prvi snijeg” za koju je on napisao tekst. Snimao je pod nazivom “Volim svaku ženu” na istoimenom albumu iz 1988. godine. Sudbina ove pjesme bila je zaista uzbudljiva.
Originalnu muziku za ovu pjesmu napisao je rumunjski skladatelj Richard Stein 1937. pod nazivom “Sanie cu zurgălăi” (Malj sa zvonima). Pisao je stihove Liviu Deleanu. Pjesmu je otpjevala Maria Lataret i postala je veliki hit u Rumunjskoj. Ipak, svjetsku slavu ovoj pjesmi stekla je verzija iz 1952. koju je napravio legendarni gitarist Les Paul sa pjevačicom Mary Ford pod nazivom “Johnny Is The Boy For Me”. Les Paul (rođen kao Lester William Polsfuss 1915. u Waukeshi, Wisconsin – 13. augusta 2009.) je američki glazbenik, gitarist i inovator, zaslužan za brojna poboljšanja modernih električnih instrumenata i napredak tehnika snimanja glazbe. Njegovo ime nosi i jedan od najpopularnijih modela električnih gitara Gibson Guitar Corporationa, model Gibson Les Paul Standard.
Pjesma “Johnny Is The Boy For Me” postala je toliki hit da je skladatelj Richard Stein zaštitu autorskih prava morao tražiti na sudu. Tužio je Les Paula i naravno dobio slučaj. Godinu dana kasnije, 1953., Edith Piaf snimila je francusku verziju pjesme “Johnny tu n’est pas un ange”. Osam godina nakon smrti velikog rumunjskog skladatelja, 2000. godine, pjesmu “Johnny” snimila je grupa “Vaya Con Dios” i ponovno postala hit. Budući da je grupa “Vaya Con Dios” navela Lesa Paula kao autora pjesme, došlo je do novog suđenja, a autorska imovina naknadno je vraćena Steinu.
Kada padne prvi snijeg
Kada padne prvi snijegKada padne prvi snijegJa upregnem konja dvadva vatrena sokolapa se sankam noć i danJa upregnem konja dvadva vatrena sokolapa se sankam noć i dan
Mnogo žena srećem tadmnogo žena srećem tadSvakoj blagi osm’jeh dampoznajem je ili neni jednoj se ne rugam(2x)
Svaku ženu volim jasvaku ženu volim jaBila ona plavušasmedja il’ garavušasvaku ženu volim, ja.