Upravo jednom takvom gospodinu smo bili u posjeti, legendarnom sarajevskom bajkeru, a rođenom Slavoncu, Miroslavu Miri Katiću, čovjeku pored kojeg se mnogi srednjovječni muškarci slobodno mogu postidjeti kada vide u kakvoj formi je ovaj „stariji mladić“ i s koliko uzbuđenja ustaje svako jutro i jedva čeka nove pohode sa svojim japanskim ljubimcem s kojim je Miro blago rečeno obišao Balkan uzduž i poprijeko.
Pored Mire svi motoristi su djeca, barem njegovi drugari iz Motokluba Ultra team iz Sarajeva čiji je Miro član više od 10 godina. Miroslav je čovjek koji ima jako mnogo prijatelja što smo shvatili iz njegove priče, ali i iz bogatog albuma sa stotinama fotografija.
Skromna ali vrlo uredna garsonjera s kuhinjom u Aerodromskom naselju ovom rođenom Osječaninu očito je više nego dovoljna za ugodan samački život.
Sve ono što mu treba stalo je u jednu sobu, a ono što nam je odmah zapalo za oči svakako su brojne fotografije, emblemi, posteri, moto oznake i slični bajkerski fazoni po zidovima gdje više nema mjesta. Ali i moto časopisi kojih je nemali broj složen na podu. Tu si i Mirine dvije nerazdvojne prijateljice, crnobijela i crna mačka, kako nam reče naš domaćin, dvije sestre koje s vremena na vrijeme ulete na ručak, pa se lagano ispruže pored kauča.
Vojnik Armije BiH
Priča o Miri počinje u Osijeku, ali tu doslovno samo počinje jer naš sagovornik je živi dokaz kako se sudbina može nekad poigrati s čovjekom, pa ga je tako život odveo skoro na drugu stranu tadašnje nam prekrasne Jugoslavije.
– Došao sam u Sarajevo davne 1964. godine i to u vrijeme kad sam bio biciklista. Bio sam član jednog kluba. Pa sam po dolasku u Sarajevo služio vojsku u Butilama. Svirao sam gitaru pa smo osnovali orkestar. Nakon dvije godine napustim vojsku i moja firma iz Osijeka kaže da treba mesara u Sarajevu. I ja ostanem. Poslije sam i u Njemačkoj bio, ali smiješno je to što sam ja više para imao dok sam se vrtio po čaršiji nego u Njemačkoj. Odeš malo kod Ferhatovića, malo kod ovog, kod onog… pomogneš im meso “iskostiti”, dobiješ ćevape i petobanku! Ja svojoj dragoj kažem onda: „hajmo mi ženo nazad“. Četiri godine sam ja ostao u Njemačkoj i vratim se. Tada se ovo naselje tek bilo izgradilo i ja i žena podignemo kredit i skrasimo se ovdje. Poslije sam počeo raditi u jednoj mesarskoj firmi iz Brčkog i tu sam i ostao, prisjetio se Katić.
Agresija na BiH uhvatila ga je upravo u glavnog gradu BiH, ali mu nije padalo na pamet da se zaputi put Osijeka ili negdje drugo.
– Nigdje makao nisam. Ovdje sam organizovao odbranu. Ljudi su me cijenili i nikad nismo imali problema. Bio sam pripadnik Armije BiH, zadužio RPG. Za noć sam ostao bez igdje ičega, ova zgrada je bila pogotovo na meti. I motor tadašnji Java mi je uništen. Bio sam i ranjen. Imam geler u plućima koji ne smijem vaditi pa nekad malo teže uzdahnem. On je tu, učahurio se i ne miče, što je dobro. Zbog tog gelera me nisu htjeli uspavati u Osijeku kada sam jednom unakazio ruku pri padu. Snimili me i vidjeli geler, priča nam Miro kojeg i u devetoj deceniji očito odlično služi pamćenje.
Ljubav prema motorima se zapravo rodila iz ljubavi prema biciklizmu koji je i danas jedna od strasti Katića.
– Ja sam prije bio aktivni biciklista. Član jednog slavonskog društva. Poslije sam nosio reklamu firme pa su mi davali slobodne dane. A ako bi na nekom takmičenju osvojio neko mjesto na postolju onda bi tu bilo dodatnih benefita. To je bio socijalizam. Ali u međuvremenu uvijek sam se divio motorima i bajkerima. A onda je na red došao taj željeni motor. Moj prvi. Naime, kada sam se vratio iz vojske kupio sam Jawu 175, popularnu “čezu”. Vozio sam njemačke MZ-ove, odlični motori su to bili i nisu se kvarili, i to nisam imao dozvolu u to vrijeme, nju sam tek poslije dobio. Za A i B kategoriju. A onda sam se i ja malo opustio, pa sam nabavio novu Jawu 350, nostalgičan je Katić.
Teški lomovi noge
Zanimalo nas je koliko danas vrijedi Mirin „veteran“ Kawasaki.
– Moram prije svega reći da je sada ovaj motor teško i naći. Ali recimo da sad vrijedi nekih 2.500 – 3000 eura. To je Kawasaki GPZ 550. Sve je na njemu originalno. Kolekcionari bi platili to sigurno.
Nezgode su sastavni dio života velikog dijela motorista, pa tako ni Miroslava nisu zaobišli padovi, s tim da to su to bile uglavnom banalne situacije s obzirom na to da nikad nije doživio pad u brzoj vožnji.
– Vrlo važno je znati procijeniti sebe i motor kada dođeš u ove godine. Oprema, kaciga i sve druge zaštite moraju biti tu. Kada sjedimo i pijemo pivu također pazimo. Sada sam mnogo oprezniji. Ni prije nisam imao neku nesreću, to su više bile neke situacije koje nisu mirisale na nesreću, ali su se desile i bile su vrlo nezgodne, otkriva nam Miroslav, te nastavlja:
– Imao sam par situacija s padom zbog čiste nepażnje. Tako sam upravo vezano za povredu u Osijeku slomio nogu pri silasku. Vozio sam Slavoniju da obiđem majčin grob u Osijeku i nakon 4 sata vožnje desi se ta nesretna situacija. Ploču i 22 šarafa nosim u nozi. Sad imam taj problem pa mi moj drug Didi pomogne da desnu nogu podignem na motor kada negdje krenemo, kaže naš sagovornik.
Dok nam je pričao o nesreći u Slavoniji prisjetio se jednog interesantnog susreta s tamošnjom medicinskom sestrom.
– Zanimljivu situaciju sam imao kod operacije kuka. Mene medicinska sestra pita: „da li poznajem u Sarajevu njenog oca“?! Ja njoj kažem: “nije djevojko Sarajevo selendra pa da znam svakoga, kako bih ja poznavao tvog oca?!”. I pitam je uz to: “a ko vam je otac?”. Kaže ona: “Dragan Mektić”. Meni sve onda jasno bi. Pitam je: “zašto ne dođete ovamo i ne živite?”, a ona meni odgovara: “tata dolazi svako malo kod mene, obiđe me…“. Svijet je mali, nevjerovatno, kaže kroz smijeh naš sagovornik.
Strogi kodeks kluba
Mirino zdravlje i agilnost i nisu neka misterija, zapravo stvar je vrlo jednostavna, moglo bi se reći „kako živiš tako ćeš i stariti”, ili možda nećeš nikako.
– Uveo sam ja već odavno sebi neke zdrave navike koje prije i nisam baš imao. Jednom mi se desilo da se ljekar začudio kako sam živ jer mi je holesterol bio skočio. Stalno sam jeo ćevape, pljeskavicu, meso… Bio sam mesar i toga nikad nije falilo. Ali ne ide, to jednostavno ne ide. Sada, ujutru kad ustanem popijem dvije – tri travarice, ili „jabukovaču“ koja je zdrava u normalnoj količini, uzmem kašiku meda, a zadnji obrok je u ranu večer, šaka oraha, badema… Mnogo salate jedem, pojedem jabuku, hurmu… večeru sam izbacio potpuno. I najvažnije je da se riješite stresa što više možete, od njega kreće svaki problem, održao nam je Miro „predavanje“ o zdravoj ishrani.
Na pitanje koliko je već dugo član MK Ultra teama te da nam malo opiše kako to izgleda biti član nekog moto kluba, kaže:
– Oko 12-13 godina sam član Ultra tima. Kada si dio nekog kluba moras poštovati neka pravila. Postoji disciplina. I to je dobro. Na primjer kad sam stradao pa zaglavi u Osijeku klub je došao po mene i vratio me. I uvijek kada negdje zapne oni su tu. To u familji ne možeš pronaći što imaš ovdje. Još jedan primjer je da kada se pojaviš s nekom saputnicom, djevojkom, niko te ne smije pitati ko ti je ona! To se nikog ne tiče. To su da pravila ponašanja. Nakon što mi je supruga preminula oni mi i jesu kao porodica. Da mi nije njih i ovog motora ne znam šta bih?!, iskren je Miroslav.
Kao što smo gore naveli, prošao je Miroslav hiljade kilometara asfalta širom Balkana, ali kaže da je jedno mjesto i jedna zemlja posebna, dok je razočaran skupoćom u svojoj Hrvatskoj.
– Da vam kažem nešto, kad bi ljudi znali koliko je Bosna lijepa i gostoprimljiva ne bi nikad makli iz nje! Mi smo sad išli u Osijek nedavno, nakon 40 godina odem na tamošnju motorijadu. Najjača je Tuzla. Oko četiri hiljade motorista je bilo. Tri hiljade noćenja prijavljeno. Jak je i Gradačac, ali ove godine nije bio jer se desila ona velika nesreća. Tu su i Sombor u Srbiji, ima i u Sloveniji. Bili smo nedavno u Visokom. I kada dođete na motorijadu uvijek vas čeka ručak. U Hrvatsku na primjer ne smiješ više ni njihovu Podravku unijeti, ali mi smo im „dohakali“, kaže kroz smijeh Miro.
– Kad krenemo u Hrvatsku, pa prije prelaza u Doljanima imate pet – šest kilometara skrenete u jedno mjesto kod Gabele, kamp, i tu vas dočeka raj! Neretva se tu već širi, kreće delta. Deset KM platiš za boravak. Imaš toalet imaš sve. Ribu s pomfritom pojedeš za 10 KM. I najedemo se ujutru i sjednemo na motore. Stigli poslije u Gradac i tamo skontao da su sve stranci, Česi i Nijemci. Niko živog ne razumiješ. Dvije pive plaćaš sedam eura. Šnita pice 2 eura. Nevjerovatno je to, dodao je Katić koji je učestvovao i na pohodu motorista u Memorijalni centar Potočari, a bio je i član mnogih drugih akcija.
Precijene se, pa završe tragično
Za kraj pitali smo Miroslava da li ova vrsta hobija odumire pogotovo među mlađima ili bolje reći gubi li se tradicija motorista i motorijada?
– Uvijek će biti ljudi koji vole motore i brzinu. Među bajkerima sam sreo mnoge poznate ljude, visoko obrazovane i ugledne. Imate tu i doktore koji i nemaju dozvolu da voze zbog svoje profesije kako ne bi povrijedili ruke i živce. Na primjer poznajem lično ambasadora Mirzu Hajrića koji je izvana dovukao sjajan motor. Također moram istaći da i žene voze mnogo motore. Znam jednu od njih kad sam pitao čime se bavi, kaže tri posla u Srbiji radi, čisti, pere, radi vazdan da bi imala para za benzina. Dakle, sva je u tome, govori Miro.
Potom je govorio o tome šta je glavni problem današnjih mladih koji se vole mangupisati s motorima, pa se mnogi pokaju, a nerijetko izazovu i teške nesreće čega smo svjedoci svako malo.
– Problem je sa ovim mladima koji sebe precijene. On kupi motor od 2.000 kubika, 250 konjskih snaga i on to ne može da kontroliše. Sile se, izazivaju nesreće, sjedaju na motor, a nikad u životu biciklo nisu provozali. Prvo ide valjda biciklo pa motor, rekao nam je za kraj Miroslav čiju priču ćemo završiti legendarnom pjesmom Divljih jagoda, neslužbenom himnom svih bajkera na ovim prostorima.