One riječi koje nas pogode kao strelice, to se ne zaboravlja sve dok duša živi u tijelu. I baš ništa ne može da dotakne tako jako dušu, kao riječi. Ali kao i sve, ne doživimo svi izrečeno na isti način.
Upravo jedan od takvih govora koji je dotakao mnoge i potakao da se zamisle nad sobom, zemljom i Bosnom i Hercegovinom bio je govor o Srebrenici i majkama, uvaženog dr. Emira Suljagića, direktora Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.
I to nije bio jedini govor koji je tako snažno odjeknuo.
Suljagić redovno komentira dešavanja u BiH i sastanke koji se pokušavaju voditi protiv naše države. Tim povodom kontaktirali smo dr. Emira Suljagića i pitali zašto nije u utrci za člana Predsjedništva BiH.
„Nisam zato što ne želim. Nisam zato što je posao direktora u Memorijalnom centru moja životna misija i nisam zato što nismo svi podjednako korisni na svim mjestima. Ja sam trenutno i ovom narodu i ovoj zemlji i sebi najkorisniji kao direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Imaju Bošnjaci još ljudi koji ih mogu zastupati i zagovarati njihove vrijednosti i stavove. Nisam ja Bogom dan uopšte.
Ja se suzdržavam zadnjih tri i po godine da komentarišem te nekakve dnevno-političke stvari, a kako će biti poslije izbora odlučit će građani Bosne i Hercegovine, odlučit će narod. Narod Bosne i Hercegovine je jedini suveren u ovoj zemlji i jedini ima pravo da izabere svoju sudbinu i ima pravo da pogriješi kad izabere da bira, ali i da izabere pravog kad bira. Taj se izbor mora poštovati, vrlo jednostavno“, kazao je Suljagić za Bosnainfo.
O muslimanima Bošnjacima mogu se reći stvari koje se ne mogu reći o Srbima i Hrvatima, kazao je Suljagić u svom govoru, a jedini je koji je to javno rekao i čini se da je među rijetkima koji govore uime Bošnjaka i istine.
„Ja to govorim iz pozicije nekakvog javnog intelektualca, ako smijem tako neskromno govoriti o sebi i tako se definisati. Smatram da je moj posao da to govorim. Znate kako, posao ljudi koji se bave politikom nije da govore takve stvari, nije posao ljudi koji se bave politikom da iznose sve svoje stavove baš javno. Politika je malo drugačiji zanat, politika je malo drugačiji posao. Ja u tom smislu ne smatram nikoga odgovornim, jer znam, bio sam unutra i znam kakav je to posao, znam kakav je pritisak svakodnevni. I ne zavidim nikome ko je danas u situaciji da donosi odluke bilo da je riječ o kantonalnom, federalnom, državnom nivou vlasti. To je vrlo zafrkan, vrlo težak posao, vrlo neugodan i neudoban posao, a nažalost u ovoj zemlji, možda je malo i mentalitetska stvar, mi volimo podcjenjivati sve, počevši od sebe, pa i taj posao koji je realno jedan od najplemenitijih i najvažnijih poziva kojim se bilo ko može baviti“, priča Suljagić za Bosnainfo.
Bosna i Hercegovina čini se da je tačno tamo gdje je davno opisa Meša Selimović na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome: “Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća”.
„Što se tiče neprijatelja naše zemlje, nema tu nikakve dileme, nemojmo se zavaravati, Srbija i Hrvatska se mogu dogovoriti samo oko jedne stvari, a to je kako da raščerupaju i podijele Bosnu i Hercegovinu.I to se nije promijenilo, to se nije promijenilo od 1939. do danas. Promijenila se jedna stvar do danas, a ta je što se više o nama bez nas za stolom više ne može pričati. To je moglo 1939, moglo je čak 1941, ako ćemo pošteno moglo je i 1945. godine, nemojte da se lažemo. Nije moglo 1943, al je moglo 1945 nakon što su partizani pobijedili. Od 1992. na ovamo se više o nama, bez nas, pričati ne može!
I treća stvar koju hoću da podcrtam ne postoji nijedna grupa ljudi o kojima se može ovako govoriti, o Bošnjacima i to isključivo što je dominantna većina Bošnjaka muslimana, ima Bošnjaka i ateista, agnostika, ali najveći dio Bošnjaka su ljudi koji se deklarišu kao pripadnici islamske vjeroispovijesti.I samo zbog toga se o njima može govoriti na način na koji se ne može govoriti o bilo kome drugom. Ivica Puljić koji nikad nije odgovorio ni na jedno pitanje o ulozi Yutela i odgovornosti Yutela za doslovnost čiji je on novinar bio, za smrt hiljade ljudi koji su 1992. godine gledali u Yutel kao u Boga i zbog toga platili glavom, on meni javno na to kaže da ja trebam da selim u Srbiju zato što mislim da mi ne trebamo da sad nešto plaho puno kuhamo sa Srbijom.
U ovom trenutku Srbija je najveća opasnost sama po sebe, a opasnost najveća trenutno po BiH dolazi iz Zagreba i moramo se baviti tom opasnošću. On to može reći samo zato što se ja zovem Emir Suljagić “, poručio je Suljagić za Bosnainfo.
Za kraj našeg razgovora uvaženi dr. Emir ističe kako neki sve i da hoće, preko nekih stvari ne mogu preći kada je riječ o našoj Bosni i Hercegovini.
„Mislim da postoji set vrijednosti, neke crvene linije koje niko čak i kad bi htio više ne može preći. Ja mislim da prvi put, ne bih govorio samo o Bošnjacima, nemojmo zaboraviti da sa Bošnjacima koji su egzistencijalno bili ugroženi u BiH, da je ovu zemlju branio i jedan mali broj i Hrvata i Srba. I te ljude i njihova prava ne smijemo zaboraviti i zanemariti, oni su građani BiH kao i mi. Ali vjerujem da postoji nekakav probosanski konsenzus, neki set vrijednosti i linije koje se ne smiju više preći i to se konačno vidjelo na protestima ispred OHR-a i ti su protesti u ovom trenutku zanemareni, podcjenjeni su jako. Smatram ih lično najvećim činom političke emancipacije BiH nakon referenduma 1992. godine“, kazao je Suljagić za Bosnainfo.