Zemlja banova, kraljeva/kraljica, vitezova, zmajeva, zemlja koju krase Pančićeva omorika, borovi, čijim prelijepim rijekama pliva pastrmka, čijim zelenim prostranstvima trče divokoze, konji, tornjaci, čija je prašuma dom mnogim biljkama i životinjama, zemlja u kojoj roboti imaju srce, a Vučko znanje… I još puno, puno toga sazaćete iz “Priča iz srcolike zemlje”. Autor ovih edukativno-zabavnih priča je popularni Čiko Pisac. Iza pseudonima nalazi se novinar Elvir Halilović, s kojim razgovaramo u lijepo aprilsko jutro.
Na početku se vraćamo Vaš početak. Kada je krenula priča iz srcolike zemlje?
„Pisanje je krenulo prije dvije i po godine, od moje prve priče, tako se i zove u knjizi“.
Bobovac?
„Jeste. Shvatio sam koliko toga današnja djeca propuštaju u odnosu na ono što smo mi, starije generacije, nekad imali kroz edukaciju. Htio sam da svaka priča bude edukativna, bude vezana za BiH.
Istražujući, a navikao sam istraživati kroz novinarski posao, odlučio sam da napravim drugačiji koncept koji će biti zabavan i edukativan, koji će na neki način biti internet u rukama.“
Koliko nam knjiga zapravo otkriva našu domovinu?
„Mislio sam da sve znam o BiH dok nisam počeo istraživati za ovu knjigu i onda sam otkrio koliko tajni BiH ima, nisu one skrivene, samo ih trebamo znati potražiti. Želja mi je bila da sve bude autentično koliko može biti, da bude autohtono, ali opet moralo je tu biti malo mašte, morao je tu biti robot Robi.“
I Puž Juž.
„I Puž Juž. Moralo je biti malo humora, htio sam da napravim kolaž, za svakog ponešto.“
Šta Vam je najviše pomoglo u pisanju?
„Pomoglo mi je druženje s djecom. U startu od prvih pisanja ja sam se družio s djecom u edukativnom centru Teta Pričalica u Vogošći i ona su bila moja prva publika i moji prvi kritičari i ona su me usmjeravala i razgovarali smo o pričama, tako da sam feedback dobio i prije same knjige, otprilike šta djeca očekuju od mene“.
A djeca su zahtjevna publika…
„Vrlo zahtjevna, puno čitaju, puno pričaju o književnosti, mogu reći da su kvalifikovani književni kritičari, tako da su me usmjerila na pravi put. Onda jednom, kada se uhvatite pravog puta, onda to ide svojim tokom. Trebalo mi je vremena da se uživim u ulogu čitalaca, jer su primarna publika djeca.
Imam reakcije i odraslih koji rado čitaju, recimo iz svijeta prosvjete. U posljednje vrijeme često obilazim i škole, onda mi se desi situacija da se nastavnici/e, učitelji/ce zadube u knjigu i da se poistovjete s nekom od ovih priča. Ne smatram sebe književnikom, ali pisac jesam, već 30 godina pišem nešto drugo, velika mi je čast što je knjiga čitana, što nailazi na pozitivne reakcije i to mi daje dodatni motiv da i dalje radim i dalje pišem.“
Svaku priču prati i edukativni dio, moram priznati da ni ja mnoge stvari nisam znala dok nisam pročitala knjigu.
„Već 30 godina radim kao novinar i puno sam istraživao za ove priče, o BiH, ima tu materijala za još 717 priča i bilo mi je žao da to nešto što sam pronašao ne podijelim s drugima. Puno tih stvari za koje nisam znao. Imam sinove koji takođe nisu znali, a trebali bi. U BiH djeca više znaju o nekim evropskim zemljama, pogotovo o Americi, a ne znamo koje bogatstvo krije ova naša zemlja i šta je to specifično za nju te potpuno jedinstveno u svijetu. I htio sam to da prikažem na način na koji će to djeca shvatiti, a da nisu to one klasične lekcije. Poenta je da shvatimo suštinu, a ne da naučimo napamet. Drago mi je da je i to prihvaćeno, čini mi se više kod odraslih.
Težak je zadatak vratiti djecu iz tog virtualnog svijeta u svijet knjige i trebaće truda i meni, a i svima nama da naučimo čitati knjige ponovo.“
Možemo li to?
„Mislim da možemo, jer virtualni svijet iscrpljuje čovjeka, smanjuje mu granice, povećava očekivanja, dolazi do zasićenja, ne može to ispratiti, ako djeci damo to na prihvatljiv način, možemo ih privući knjizi, da mogu šarati, da se priključe na ovaj izvor informacija i onda će shvatiti da postoje ogromne biblioteke s hiljadama knjiga gdje je toliko znanja skriveno, samo ga treba naći.“
Sami ste radili i prelom, ali i ilustracije u knjizi. Slikar i pisac, sve u jednom. Kako ste to spojili?
„Kad sam napisao nekoliko priča, počeo sam bacati skice kako bi trebale izgledati ilustracije, pa sam shvatio da bih to možda mogao sam ilustrovati i onda sam se potrudio i napravio ilustracije za čitavu knjigu da ne bude klasična slikovnica, ali i da ne bude klasična knjiga s puno slova i gdje god dođem, kažem da ovu knjigu mogu personalizirati, mogu je napraviti da je samo njihova na način da oni boje te ilustracije. Nisam htio ilustracije u boji, kompjuterske, htio sam da to bude što više autentično i da se djeca uključe, i već dobijam slike od djece iz raznih dijelova gdje sam već bio, od nastavnika takođe.
Kako sam primijetila, svaka priča ima poruku i sretan kraj.
„Ključne poruke su poruke ljubavi, prema porodici, bližnjima, prijateljima, da ne smije biti zavisti i sl. zatim ekologija, zaštita prirode i da znamo šta to imamo i da to čuvamo i ne ugrožavamo. Ima tu i dramaturgije. Rekli ste, sve priče imaju sretan kraj i imaju sretan kraj, neke su malo tužne.
Kao Kaktus i Jež kad se rastanu?
„Da, i to su te realnosti na koje djeca trebaju biti spremna. I da sve što nam se dešava može biti lijepo ako mi to gledamo na lijep način.“
U priči od ribici Lei, pažnju mi je privuklo to što Lea igra fudbal. Fudbal se još primarno veže za muški sport. Kako sam lično shvatila poruku, to bi glasilo, bez obzira na sve ako se potrudiš, možeš uspjeti?
„Jeste, i u većini priča jeste poenta da ako se dovoljno trudiš, možeš uspjeti. Ja sam puno u sportu, i kao novinar i kao roditelj, nagledao sam se razočarenja, prevelikih očekivanja i htio sam prikazati taj sportski duh, da djecu privučem sportu, jer djeca sve više izlaze iz sporta zbog mobitela. Smatraju da je sport igranje igrica, fudbala na mobitelu, što, naravno, nije.
Je li teško naći imena za likove? Sva su kratka i lako pamtljiva.
„Teško mi je bilo naći toliko imena a da su u isto vrijeme prihvatljiva svima. Univerzalna. Da ih može bilo koje dijete koje čita, u bilo kojem dijelu BiH, prihvatiti kao svoje. Jer BiH je svih nas.“
A, moram priznati, Vučko je nešto što mi se posebno svidjelo. Otkud Vučko?
„Da, morala je biti priča o Vučku. Morao sam objasniti prije svega svojoj djeci, koja su već starija, šta je ZOI, Vučko, pa sam htio objasniti i ovim mladim. Malo se priča o Vučku, ali još nedovoljno. Vučko i ZOI su dio naše historije, dio naše tradicije i ne smijemo to zaboraviti.
Moja uloga je kao uloga Vučka da dođe neki stariji čiko da objašnjava kako je to nekad bilo, da probam natjerati te mlade da osjete ljepotu toga što smo mi, stariji, doživjeli. Možda to nije najbolje, možda danas djeca imaju bolje mogućnosti proživjeti svoje djetinjstvo, ali sam siguran da to nije djetinjstvo koje sada proživljavaju na mobitelima.
Shvatio sam da su djeca otišta u taj neki drugi svijet i da se moram boriti njihovim oružjem, tako da sam dio, doduše pjesmice sam izbacio i na YouTube i na TikTok i da ih probam na taj način privući, da ih preko tog mamca dovedem nazovimo moj svijet, u svijet printane knjige.“
Uspijevate li? Šta više vole?
„Kad nastupam pred djecom, kad se družim s njom po školama, malo je teško, ne mogu zadržati toliko pažnje, bez obzira na to koja je generacija u pitanju, priče su ponekad i malo preduge za njih. Onda izvučem neki određeni dio priče koji im je zanimljiv. Tu su mi pjesmice puno bolji alat, zato što su kraće. Kad sam ih pisao, stavljao sam se u dječiju ulogu, vraćao sam se u prošlost, djetinjstvo. Dio mog djetinjstva, kada sam trebao najviše da sazrijevam, ja sam proveo u ratu. I taj mi je dio uništen, pa sad kroz ovo s knjigom proživljavam djetinjstvo. Morao sam odrasti i ostao sam dužan sam sebi dio djetinjstva i sad to radim kroz druženje s djecom. Pjesmice imaju dobru reakciju, pitali su me stariji učenici da li imam pjesmica i za starije 15-16 godina.“
Pišete li nešto i što nije primarno namijenjeno djeci?
„Ne pišem samo za djecu, nekad napišem nešto i za sebe, za odrasle i to će ići svojim tokom, možda će ugledati svjetlo dana, za koju godinu kad se nakupi dovoljno materijala.“
Kako stižete?
„Ne spavam.“
Odakle navire inspiracija?
„Kako je krenulo, inspiracija dolazi stalno. Evo kad sam krenuo s vama da se nađem, morao sam stati na autobusku stanicu jer mi je ideja izletjela, pa sam se bojao da ne pobjegne negdje usput, da je se neću sjetiti i onda sam je morao ukucati na mobitel i onda sam nastavio. Kako se više družim, inspiracije je sve više i to je odbrambeni mehanizam za ovaj svijet politike i kroz posao i inače pritisak u BiH. Najdraži trenuci su mi poslije ponoći, to je moj svijet.“
Kad odmarate?
„Moj odmor je druženje s djecom, svi feedbackovi njihovi, kad ih sretnem, pa mi se nasmiju, to mi puni baterije, na neki način mijenja klasični odmor koji treba svakom čovjeku, ali sad zasad to koristim kao motivaciju.“
A kako izgleda svijet izdavaštva?
„To je posebna priča, ja sam sam svoj izdavač. Svi su mi govorili polako, ne žuri, a onda sam isposuđivao pare, digao kredite i ostalo je da nađem štampariju i da imam knjigu u rukama. Generalno je teško za književnike u BiH. Meni je sreća što imam posao, tako da mi ovo može biti ljubav i hobi, mogu se tome posvetiti, da mi je to osnovni posao i da moram zavisiti od drugih, ne bih mogao platiti račune. Nekadašnji sistem je imao uređen sistem, ali kad dođete do toga da te proglase književnikom, glumcem, da si to zaslužio svojim djelima, onda si imao neku osnovu, zdravstveno osiguranje, a znamo danas ko je sve bio na budžetu Kantona.
Meni nije prioritet novac, želim da što više djece pročita knjigu, da bude dostupna, laska mi ona priča da bi ova knjiga trebala da bude lektira, ja se toplo nadam da će biti, ne samo ova nego ovaj koncept knjiga, drugačiji u odnosu na dosadašnji, da će djeci pružiti većinu onoga što ona traže, očekuju, neke nove informacije, dramaturgiju, književnost, slike, vizuelizaciju, da se na taj način djeca vrate knjigama.“
Istorija, likovno, fizičko, biologija… priče su škola u malom. Kakve su reakcije, može li biti od koristi u nastavnom procesu?
„Pokušao sam učiteljicama da dam pomoćni materijal od 1. do 4. razreda, da imaju i historiju i geografiju i moju okolinu…
Kako je nastao nadimak Čiko Pisac?
„Na kraju je ispao i nadimak. U centar Teta Pričalica sam često dolazio i svi su me zvali čiko Elvir i onda kad je čiko Elvir počeo pisati i njima čitati, onda sam postao čiko pisac Elvir, i onda je ovo Elvir ispalo i ostalo Čiko Pisac. To mi se svidjelo, pa sam napravio i svoj logo ČP – Čiko Pisac, a takođe čitaj i piši.“
Hoćete li nastaviti tim putem?
„Svjestan sam svijeta koji živimo, ali odustati neću. Zacrtao sam sebi da ću koliko budem imao snage, da ću furati na ovom fazonu, neka privučem desetoro djece da pročitaju knjigu, da napišu bilo šta, postigao sam nešto. Gdje god dođem, tražim od djece da nešto napišu i nacrtaju i da ćemo sljedeći put o tome pričati. Želja mi je da što više djece pročita knjigu i zato mi je prva stvar koju sam uradio bila da sam otišao u biblioteku u Vogošći i poklonio tri primjerka.“
Šta Vas plaši?
„Ono što me plaši, svi koji su pročitali knjigu puni su hvale, ali ja želim i malo kritike, usmjeravanja… ne mislim da je savršeno, mislim da treba još raditi i zbog toga mi treba povratna informacija, prije svega od djece, da znam u kojem smjeru dalje da idem.“