Nejedinstvo delegacije u sasvim drugom planu u odnosu na ključni element ovog sastanka jesu li evropski funkcioneri doista odlučni da zaustave obesmišljavanje bosanskohercegovačkih institucija, blokade, secesionističke prijetnje i veličanje zločina. Šta ovaj sastanak znači za Bosnu i Hercegovinu, s čim su bosanskohercegovački predstavnici otišli u Brisel, a s čime se vratili, za emisiju “Sedmica” Radija BiH govori profesorica sarajevskog Fakulteta političkih nauka Nedžma Džananović Miraščija. S njom je razgovarala Jasna Nikšić Božić.
Što se može iščitati iz sjednice Vijeća za stabiliziranje i pridruživanje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, budući da u Briselu nije bilo jedinstvenog stava države?
Nasuprot obećanjima o historijskim uspjesima, historijskim iskoracima, ispunjavanju uvjeta – dobar dio neupućene javnosti mogao bi povjerovati da ćemo mi jako brzo preći taj put do EU članstva – desio se zapravo brutalan sukob sa našom realnošću, a to je činjenica da ta pozitivna i optimistična, nažalost i vrlo lažna propaganda, u kojoj sudjeluje i dobar dio međunarodne zajednice, ne odgovara činjenicama. Činjenice su takve da u ovom periodu svjedočimo još jednom vrlo ozbiljnom napadu na suverenitet Bosne i Hercegovine antiustavnim aktivnostima i napadu na sam Dejtonski mirovni sporazum, koji nije samo sporazum kojim je uspostavljen mir u Bosni i Hercegovininego i regionalni mirovni sporazum. Puno, puno toga što se događa ne odgovara onoj propagandi koju dio vladajuće koalicije i međunarodne zajednice nudi građanima kao odgovor. Nema stvarnog odgovora, nema još uvijek ozbiljnih sankcija, ali ima te propagande i jako, jako puno dima i magle, koji treba da umire javnost pred uznemirujućom realnošću.
Jesu li evropski dužnosnici ignorisali trenutnu situaciju u našoj zemlji?
Jesu, ali to je bilo i za očekivati. U Evropskoj uniji još ne postoji saglasnost o obimu sankcija i, očekivano, obzirom na ponašanje Mađarske, još ne postoji saglasnost o sankcijama iza kojih bi stala Evropska unija u cjelini. To nije nemoguće ostvariti. Međutim, očito je da međunarodna zajednica računa na još neke korake Milorada Dodika, na dalju eskalaciju. Ovo je proces koji traje dvadeset godina i većina tih rundi i obračuna koje je Dodik imao sa međunarodnom zajednicom završila je njegovom pobjedom. Ja bih rekla da se možda prvi put razumije stvarna opasnost, ali da se ostavlja prostora da situacija još i dalje eskalira kako bi tada bile uvedene neke ozbiljnije mjere. U konačnici, i dio vladajuće koalicije ne insistira na sankcijama već oni pristaju na format deeskalacije čime, nažalost, postaju saučesnici.
Je li američka politika posvećenija stabilnosti na ovim prostorima od europske? Evo, podsjetit ću vas na obraćanje američkog izaslanika za Zapadni Balkan Gabrijela Eskobara, koji je jasno ukazao da je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik fokusiran na raspakivanje mirovnog sporazuma i državnog Ustava.
Sjedinjene Američke Države su uvijek bile posvećenije Bosni i Hercegovini od Evropske unije i uvijek su imale lidersku ulogu, čak i u onim periodima u kojim su se i formalno i suštinski povlačili iz evropskih poslova i ostavljali Evropsku uniju da formalno vodi glavnu riječ. Međutim, ova administracija je napravila niz taktičkih grešaka. Ako se osvrnemo na neka ranija svjedočenja Gabrijela Eskobara primijetićete da je on čovjek koji će ostati zapamćen po svojoj podršci “Otvorenom Balkanu”, istina, njegovoj inkluzivnoj verziji koja se nikada i nije desila, sva priča je ostala na tri zemlje, i prenošenju poruke da nacionalizam ili secesionizam nije ono što je glavni problem Balkana i Bosne i Hercegovine, već da je to korupcija. Ta korupcija se negdje u ovim burnim događajima proteklih mjeseci, ne samo u Bosni i Hercegovini ni u regionu, posve izgubila iz priče i taktika eliminiranja nekih snaga u Bosni i Hercegovini nije dala očekivane rezultate. Njegovo svjedočenje ovog puta je bilo praktično priznavanje tih grešaka. Drugačiji tonovi, drugačija retorika koju je koristio sasvim jasno ukazuju na to da će do nekih promjena svakako doći i da očekivanih rezultata apsolutno nije bilo. Ako su računali na odustajanje Dodika od te neke politike, mislim da sada postaje sasvim jasno da od toga apsolutno nema ništa.
Šta bi to moglo značiti u praksi? Može li se očekivati snažnija reakcija Sjedinjenih Američkih Država na trenutnu krizu u našoj zemlji?
Pretpostavljam da da. Svaki krug sankcija trebao bi biti koordiniran sa Evropskom unijom, makar sa onim članicama koje su spremne da u tome sudjeluju. Dio te priče jeste ono što je već spomenuto na ovom saslušanju, a to je pritisak na Mađarsku. Mađarska je uvijek spremna, bez obzira na radikalne stavove, da pregovara i pomalo je, moram priznati, bila razočaravajuća izjava ministra Elmedina Konakovića, odnosno ono što je on sam objavio o sastanku koji je imao u Budimpešti. Naime, on nije tražio od Mađarske da podrži sankcije ili da u konačnici bude suzdržana spram sankcija kako bi Evropska unija kao cjelina ipak mogla donijeti odluku o sankcioniranju Dodika i njegovih poslušnika, već je na neki način tražio od Mađarske da mu još jednom pruži pojas za spasavanje i još jednom da alibi, kupi dodatno vrijeme do nekog sljedećeg udara, odnosno daljeg jačanja njegovog utjecaja. Rekla bih da je gospodin Denis Bećirović kao član Predsjedništva ostao poprilično usamljen u svojim zahtjevima da se na Dodika i njegovu politiku konačno stavi tačka.