Prisjećajući se Trifunovića, sa kojim se družio u danima kada je Trifunović živio u Novom Sadu, Zivlak je naveo da je Trifunović živio u Novom Sadu, ali se nije integrisao.
“Kao da je bio izbačen iz realnog, stvarnog života koje je imao u Sarajevu i nad njim je uvijek lebdio taj duh Sarajeva. Mogu da razumijem da je svakom čovjeku teško kada bude izbačen iz svoga života koji je mukotrpno gradio i vjerovao u njega, ma koliko da je bio okružen dobrom energijom”, rekao je Zivlak u sjećanju na Trifunovića, koji je bio član Društva književnika Vojvodine.
Prema njegovim riječima, Trifunoviću nije odgovaralo to što je izbjeglica.
“On je imao raznih nastupa, književnih večeri, knjiga koje je objavio, ali to je bilo plitkog korjena. Nikako se nije Duško prepoznavao u tom novom svijetu i tako kako je mučno živio, a tako je i umro, takoreći iznenada. Ljudi su mu odali poštovanje, sahranivši ga na posebno mjesto u Sremskim Karlovcima”, prisjetio se Zivlak.
Prema njegovim riječima, Trifunović je bio dobar pjesnik, ali nije bio shvaćen.
“Bio je pamćen više kao pisac tekstova za rok grupe `sarajevskog talasa`, međutim meni su se više kao pjesniku svidele njegove dugačke pjesme sa naglašenom socijalnom dimenzijom”, rekao je Zivlak i kao primjer naveo Trifunovićev stih: “Ide moj brat Andrija, ide teška industrija”.
“Tu pjesmu mu je Saša Petrov stavio u Antologiju novije jugoslovenske poezije, koja je izašla u časopisu `Delo`. Početkom naredne godine ćemo uraditi neke gestove upućene njemu da se prisjetimo njegovog dela”, najavio je Zivlak.
Govoreći o Trifunovićevoj poeziji, Zivlak je istakao da je Duško zadržao ironiju, pogled na stvarnost i na konflikte koji su oblikovali tu stvarnost.
“Vidite, do osamdesetih godina naša poezija je bila pozitivna. To bi Sveta Lukić nazvao socijalistički esteticizam. Iz te sheme je delimično izlazio u neki drugi prostor Duško Trifunović. Estetisti su bili poštovani u vremenu u kome je on živio i imam utisak da je bio poštovan zbog tona ironije, koji je bio duboko utisnut u njegove pjesme. On je bio ljubazan čovjek. Kao da se izvinjavao”, rekao je Zivlak.
On je napomenuo da se mora razumjeti da je svaka kritička poezija u kojoj je stvarao Trifunović bila prepoznata po svojim pozitivnim konotacijama.
On je dodao da možda zbog toga savremena poezija nije u tolikoj mjeri poštovana kao što je poštovana tri ili četiri decenije unazad.
“U svakom slučaju, Duško Trifunović je bio posebna, osobena ličnost rijetkog talenta. I njegovo formalno obrazovanje nije bilo nešto što bi ga preporučivalo da se bavi književnošću, ali je on sve to sažeo, sve te razloge odbacio, potvrdio svoju snagu svojim osobenim talentom”, ukazao je Zivlak.
Duško Trifunović rođen je u Sijekovcu kod Broda 13. septembra 1933. godine.
Prvu knjigu Trifunović je izdao sa 25 godina po dolasku u Sarajevu.
On je napisao oko 20 knjiga poezije, četiri romana i nekoliko drama, a smatra se zaslužnim za kreiranje “sarajevske rokenrol škole”.
Trifunović je autor tekstova pjesama najpoznatijih pjevača i rok grupa nekadašnje Jugoslavije, među kojima su “Bijelo dugme”, “Indeksi”, Zdravko Čolić i Arsen Dedić, a ostaće upamćen i kao autor kultne emisije na Televiziji Sarajevo “Šta djeca znaju o zavičaju”.
Po izbijanju rata u BiH 1992. godine, Trifunović je izbjegao u Novi Sad, gdje je i umro 2006. godine.
Duško Trifunović sahranjen je u Sremskim Karlovcima.