Njegove fotografije krasile su naslovnice mnogih novina i časopisa u Srbiji i inostranstvu. Iza sebe ima mnoge domaće i međunarodne nagrade, više samostalnih izložbi, jednu fotomonografiju i fotoreporterski staž dug dve decenije. A, onda je fotoaparat “okačio o klin“ i zaputio se na planinu, pa je novinarski teren zamijenio planinarskim. Novosadski fotograf i fotoreporter Darko Dozet sada je planinski vodič, član udruženja “Srbija u pedalj“, koje ima za cilj da što više ljudi uključi u ovaj sport koji povezuje čovjeka s planinom i prirodom.
“Baba i deda i s očeve i s majčine strane su mi iz Like i ja sam, moglo bi se reći, prohodao na planinama i kamenju. To je nešto što se nosi u genima“, priča Dozet.
Zbog toga je i razgovor za Anadolu Agency (AA) zakazao na “radnom mjestu“, odnosno u prirodi, na Fruškoj gori.
“Gledam da iskoristim Frušku goru maksimalno, jer se nalazi 10 do 15 kilometara od mog stana. Kada je već tu, zašto je ne iskoristiti? Pitoma je, lijepa je, pruža niz mogućnosti i za ljude koji su početnici, ali i za veterane, jer, ma koliko ona djelovala slabašno, kada dođu ozbiljni planinari i gledaju je s nipodaštavanjem, brzo se umore. Jer su oni navikli da se popnu na neki planinski vrh i siđu, a ovdje stalno idete uzbrdo-nizbrdo, stalno su promjene ritma, pa umore i one najbolje. I kada završe dan, ako im je to prvi dolazak, ostanu šokirani time šta im je Fruška gora uradila“, priča kroz osmeh Dozet.
Moglo bi se reći da je Dozetova fotoreporterska karijera, zapravo, intermeco u planinarenju. Jer je prije četvrt vijeka postao član Planinarskog društva “Naftaš“ ali je brzo odustao od organizovanog planinarenja zbog fotoreporterskog posla. Kada je napustio fotoreporterski posao vratio se u planinu. Uradio je to u velikom stilu samostalnom izložbom i fotomonografijom za 20 godina profesionalnog rada i 25 godina bavljenja fotografijom. Tada je već bio naumio da se otisne van dnevnog novinarstva, s namjerom da svoja znanja iskoristi za ozbiljne projekte u kojima se vidi.
“Dešavalo mi se da kada završim godinu pogledam folder u hard disku i vidim da tu ništa nije vrijedno čuvanja. I obrišem hard disk. I onda shvatim da je to za mene bila izgubljena godina, jer sam fotografisao godinu dana bezvrijedne događaje koji nisu vrijedni historije i čuvanja. I shvatio sam da želim da radim stvari koje će ostati iza mene, da se vidi“, pojašnjava Dozet.
I tako se s komšijama i prijateljima koji su strastveni planinari ponovo otisnuo na planinu. Tamo je upoznao još mnogo ljudi s kojima se sprijateljio, pa mu je planinarenje postala ljekovita potreba
“Nekad idete u prirodu zdravlja radi, nekad da pobegnete od stresa, a nekad da se vidite s prijateljima, da se našalite i lijepo provedete. I to vas ponese. Počeo sam da se loše osjećam ako barem jednom nedjeljno ne odem na planinarenje“, navodi Dozet.
Kako kaže, na obuku za planinarskog vodiča odlučio se prvenstveno zbog sopstvene bezbijednosti i bezbijednosti prijatelja s kojima planinari. Nije bio komercijalni razlog, već namera da stekne dodatno znanje i sposobnosti kako da se snalazi na planini na kojoj je provodio sve više vremena.
Na Fakultetu za sport položio je potrebne ispite, prošao je obuku u Nacionalnom centru za obuku planinskih vodiča na Sopotnici gdje je znanje sticao od instruktora koji su osvajali sve značajnije vrhove svijeta, stekao sertifikat i započeo da vodi grupe po planini. Torbu sa fotografskom opremom zamijenio je nešto težim rancem sa planinarskom opremom, koja po vrijednosti ne zaostaje mnogo za profesionalnom opremom fotografa. U tom rancu nalazi se sve ono što planinar i vodič treba da ima: od kompleta prve pomoći, čeone lampe, noža, radio stanice, navigacionog uređaja, karte, eksternog punjača, vodičkog užeta s raznim kukama različite nosivosti, kabanice…
“Planinarski ranac može da ima kapacitet od 20 litara za neke obične izlete, ali vodički ima 40 i više. Kada sumnjam da će toga dana biti kiše, nerijetko ponesem više kabanica u rancu, da se nađe za druge. Ali, velike torbe služe i za razvijanje kondicije. Jer kada natrpate svašta u njih, to vam bude dobar trening sa opterećenjem“, priča Dozet.
“Ojsećam se mnogo spremniji nego što sam bio. Priroda vam omogućava da provedete vrijeme sami sa sobom i presaberete se. To vrijeme koje provodim u planini mi je doprinijelo da dobro promislim o mnogim stvarima o kojima ranije nisam imao vremena da razmišljam, i donesem kvalitetnije odluke. Benefiti su i nebrojeno prijatelja koje sam upoznao. I koje ću upoznati. Gotovo da nema grada gdje nemate nekog svog, koga možete pozvati i na koga se možete osloniti“, naglašava Dozet.
U proteklim godinama obišao je veliki broj planina i planinskih vrhova u Srbiji i regionu. Kako ističe, planinarenje je vrsta sporta i postoji nekoliko sportskih disciplina vezanih za planinarenje, a u Srbiji ima 20.000 registrovanih planinara. Ali je sama suština ovog sporta potpuno drugačija od većine sportova.
Planinari su i poštovaoci i čuvari prirode, ali u tom sportu postoji i svojevrsni bonton. Sve to se može naučiti tokom planinarskih šetnji. Ali, naš sagovornik ističe da je teško motivisati ljude iz urbanih sredina da se upute u prirodu koju nudi planina.