Prvi je zapucao 13-godišnji Kosta Kecmanović, učenik OŠ “Vladislav Ribnikar” na Vračaru, i tom prilikom ubio osmoro djece i čuvara, dok je šest njegovih vršnjaka i nastavnica ranjeno.
Već narednog dana u okolini Mladenovca, Uroš Blažić (21) je automatskom puškom usmrtio osmoro mladih, među kojima dvoje maloljetnih, a čak 13 ranio.
Postavlja se pitanje da li su ova dva zločina povezana, tako što je prvi na neki način bio inspiracija i okidač za drugi? I mogu li ova dva masakra da budu uzor svima onima koji u svojoj glavi imaju slične poremećaje?, piše Blic.
Pucanje iz pištolja nije lako
Koje su glavne karakteristike ova dva zločina, njihove sličnosti i razlike, za “Blic” je analizirao Marko Nicović, član Svetske asocijacije šefova policija i nekadašnji načelnik beogradske policije.
On navodi da što se tiče Koste Kecmanovića, prvi propust su napravili roditelji, a zatim okolina. Za Uroša Blažića ističe da je i njemu bilo dostupno oružje, a okidač može biti sve, pa i prethodni masakr.
– Što se Koste tiče, po mom mišljenju, tu je prvo propust roditelja koji nisu primjetili da se kod njega dešavaju neke psihičke promene. Druga je greška oca koji ga je vodio u streljanu. Činjenica da je on pogodio 15 pokretnih meta, da je devet osoba stradalo, to znači da je on bio veoma obučen za tako nešto. Otac ga je vodio više puta na strijelište, pogodio je čuvara bez problema, pa ostale, pucao je iz pištolja koji je težak i teško ga je kontrolisati čak i za odraslog čoveka, a ne kad si dijete. Po mom mišljenju, to je greška roditelja koji ga je vodio u streljanu – priča Nicović.
Kako dalje dodaje, greška je i ljudi iz streljane što su dopustili da dijete od 12-13 godina ulazi i puca iz vatrenog oružja, bez obzira što dolazi sa ocem.
– Što se trećeg propusta tiče, Nicović dodaje da je okruženje trebalo veću pažnju da posveti šta se sa ovim dječakom dešava. Treća greška je što njegovo okruženje nije primjetilo taj neki signal, što niko kod njega nije primjetio neke promjene. Jasno je da se desila neka “naprslina” u mentalnom sklopu, to su roditelji morali da primjete, a poslije njih i nastavnici. Vidimo da je on mentalno eksplodirao i u toj mentalnoj agresiji ubio je one sa kojima je učio, živio i družio se – objašnja Nicović za “Blic”.
“Okidač” za Mladenovac?
Mora se strateški pristupiti, dodaje sagovornik Blica, i nadovezuje se na slučaj u Mladenovcu, jer je puška bila na dohvat ruke i Urošu Blažiću (21).
– Uroš koji je počinio naredni masakr, imao je takođe oružje u kući i bilo mu je dostupno. U toj genezi je problem, roditelja prvo, a zatim i okoline. Možda je ovo sa Kostom bila neka vrsta okidača, za njega, koji je imao problem. Ima i uticaja i svega ostalog, pa samo u Americi smo imali 187 pucnjavama u školama, poginulo je preko 200 ljudi. Doduše, mi sad imamo prvi put da su stradala djeca u školi. Bilo je ubistava, ali nije bilo toga u školi – navodi Nicović.
Kako dodaje bivši načelnik beogradske policije, “nasilje rađa nasilje”. To znači da na one koji imaju psihičke poremećaje, a ne liječe se, ovakvi događaji mogu uticati negativno.
– Može da se desi da je Kosta poslužio kao “inspiracija” ubici iz Mladenovca, kao što se desilo u OŠ “Ruđer Bošković”, gde je učenica oštrim sječivom napala učenika i nastavnicu. Kod mladih ljudi svijest nije formirana. Kosta je postao poznat “preko noći”, postao je “zvijezda” svih medija, ne kod nas samo već i u svijetu. Može da bude okidač za druge koji imaju ozbiljan poremećaj i koji se ne liječe. Sve to može biti opasno, jer mladi više nemaju uzore u sportistima, umetnicima, oni često uzore vide u kriminalcima. Ranije ste imali umjetnike kao idole, sad imamo slučaj da je Kristijan Golubović bio gost u školi – kaže Marko Nicović.
Nadzor 24 sata
Prema riječima stručnjaka, roditelji moraju neprekidno sprovoditi monitoring nad svojom djecom, moramo više računa voditi o vršnjačkom nasilju, a prije svega držati oružje daleko od djece.
– Prva stvar je da roditelji moraju da imaju 24 časa nadzora nad djecom, na diskretan način, da ne vrijeđate njihovu privatnost, ali da ipak prate šta rade, šta im se dešava u životu, kako i o čemu razmišljaju. Ako na televiziji imamo tuče, psovanje, neke emisije rijaliti tipa, morate da kontrolišete da to djeca ne gledaju. Mladi to upijaju, jer su im pogrešni uzori. Igraju igrice, ne druže se fizički, otuđeni su, prate nasilne sadržaje, to mijenja psihologiju, jer žive u nekom imaginarnom svijetu. Mlade takve stvari deformišu – zaključuje za “Blic” Marko Nicović, član Svjetske asocijacije šefova policija i nekadašnji načelnik beogradske policije.