Bivši glavni zapovjednik NATO-a u Europi, umirovljeni američki admiral James Stavridis upozorava da bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao izabrati nove mete, nakon eventualne pobjede u Ukrajini. Prva na redu bila bi Moldavija, tačnije Pridnjestovlje. Međutim, već sljedeći korak bi mogao biti zapadni Balkan.
Stavridis je svoju analizu Putinovih ambicija objavio za Bloomberg, a njegov tekst prenosimo u cijelosti.
– Tokom istorije ruski carevi su tražili načine da dominiraju onim što su nazivali „bliskim inostranstvom“ svog carstva koje se širi. U današnjem svijetu, nelegalna invazija predsjednika Vladimira Putina na susjednu Ukrajinu slijedi taj strateški cilj. Ako pobijedi, logično je da bi svoju pažnju usmjerio na Moldaviju, sljedeću stanicu na putu ka istočnoj Evropi – i gdje je ruska separatistička enklava, Pridnjestrovlje, već okupirana od Rusije.
SLUŽBA NA BALKANU
Ali u blizini je još jedna vrlo atraktivna meta: zapadni Balkan. Turbulentni dio teritorije na jugoistoku Evrope obuhvata četiri stabilne članice Sjevernoatlanskog saveza: Hrvatsku, Albaniju, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju. No, Kremlj ima oči na drugim ciljevima: Srbiji, Kosovu i etnički podijeljenoj BiH. Kako bi Putin mogao nastojati da proširi ruski utjecaj i potkopa angažman Sjevernoatlanskog pakta i Evropske unije u ovom važnom kutku Evrope?
Dobro poznajem ovaj teren iz svojih dana u NATO-u i kao američki vojni komandant u Evropi. Prije toga, služio sam u balkanskim ratovima 1990-ih kao kapetan razarača na obalama bivše Jugoslavije, provodeći embargo na uvoz oružja. Tokom godina upoznao sam većinu visokih lidera u regionu, uključujući predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, bivšu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Milorada Dodika, sadašnjeg lidera Republike Srpske (srpskog etničkog dela Bosne).
U jeku raspada Jugoslavije, u nevjerovatno krvavim balkanskim ratovima između 1991. i 2001. ubijeno je do 105.000 ljudi, od kojih su mnogi civili (8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka, naprimjer, masakrirano je u Srebrenici u julu 1995.). Tenzije ostaju između rimokatolika u Hrvatskoj, pravoslavaca uglavnom u Srbiji i muslimana u Albaniji, na Kosovu i u Bosni.
Putin nastoji da iskoristi ovu nedovršenu istoriju. On zna da će, ako zemlje članice NATO-a budu ponovo uvučene u politiku na nemirnom Balkanu, one biti odvučene od svog fokusa na podršku Ukrajini.
Na Kosovu, nekadašnjem regionu Srbije, koji ni Srbi ni Rusi ne priznaju kao nezavisnu državu, još uvijek ima nekoliko hiljada pripadnika mirovnih snaga NATO-a. Prošle godine, srpska vojska je prešla u stanje visoke pripravnosti nakon što su demonstranti etničkih Srba na Kosovu povrijedili skoro 100 vojnika NATO-a; ovo je primoralo Alijansu da pošalje nekoliko stotina dodatnih pripadnika mirovnih snaga. Putin jasno ohrabruje Srbiju da izvrši pritisak na vladu Kosova koju podržava NATO.
On također radi na destabilizaciji klimave vlade Bosne i Hercegovine, koja je podijeljena na tročlano predsjedništvo sa po jednim predstavnikom svake od tri glavne etno-religijske zajednice. Najiskusniji politički akter je Dodik, koji je blisko povezan s Moskvom. Čak mi je prije deceniju govorio o potrebi da se Republika Srpska otcijepi, čime bi se zemlja efektivno uništila. Ovaj dio zemlje bi se tada spojio sa Srbijom, stvarajući veliku srpsku državu, što bi Putin sa zadovoljstvom podržao.
Kao što je penzionisani kontraadmiral Mark Montgomery, koji je bio moj oficir za planove u američkoj evropskoj komandi, rekao: „Ovo je ista vrsta izazova s kojim smo se suočili prije deset godina — Putin ima koristi od miješanja lonca drugdje u Evropi, pokušavajući da oslabi kredibilitet NATO-a i odvratiti nas od podrške Ukrajini.”
Srećom, Zapad ima mogućnosti. Za sada, ideja o raspoređivanju NATO bataljona u Ukrajinu je malo verovatna. Na taj način povećanje nivoa trupa koje su sada raspoređene na Kosovu, i prevazilaženje nemira koje Putin pokušava da podstakne, moguće je i ima strateški smisao.
To bi bio primjer efikasne regionalne podjele napora unutar aAlijanse: zemlje NATO-a na Balkanu i u blizini (npr. Grčka i Italija) mogu se fokusirati na taj region. Istočnoevropske i nordijske članice mogu prednjačiti u naporima u Ukrajini. Velike zemlje na zapadu — Francuska, Njemačka, Velika Britanija i SAD — imaju dovoljno resursa da budu uključene u oba.
CYBER NAPADI
Pored stabilizacijskih snaga, NATO mora imati na umu da Rusija koristi takozvani hibridni rat. Putin je dobar u korištenju društvenih medija, kampanja dezinformacija i proruske propagande da stvori tenzije izvan svojih granica. NATO mora koristiti vlastite informativne mreže da razotkrije i suprotstavi se ovim lažnim narativima. Ako Rusi odluče da povećaju ulog, mogli bi koristiti cyber napade na električne mreže i druge vitalne ciljeve na Kosovu i nesrpskim dijelovima Bosne. To bi stvorilo zabunu i povećalo društveno nezadovoljstvo. NATO može da obezbijedi bolje sisteme cyber odbrane balkanskim saveznicima i prijateljima.
Konačno, postoje ekonomski podsticaji koji se mogu suprotstaviti ruskom angažmanu. Srbija očajnički želi članstvo u EU, kao i Bosna i Hercegovina. Njihovi lideri žele da budu u mogućnosti da se angažuju sa Zapadom i izbjegnu sankcije. Srpski ambasador u SAD nedavno je napisao pismo u kojem tvrdi da Srbija želi samo mir. Srbi mogu pokazati da su iskreni odbacujući Putinove manipulacije i dozvoljavajući Zapadu da ostane fokusiran na svoj najveći izazov: ruski nemoralni rat u Ukrajini, zaključuje Stavridis.