Da li će se nekome svidjeti ili ne ono što on govori, nikada nije zanimalo legendarnog Baku. Za njega je bilo najvažnije ostati svoj, iskren i principijelan.
Vjerovatno najveći dokaz da Slišković nije čovjek koji slijepo prati druge je i činjenica da je bio uz Bosnu i Hercegovinu kada je naša država bila najranjivija.
A mogao je poput mnogih drugih napustiti. Slišković je jednom prilikom, onako kako samo on zna, žestoko i strastveno odgovorio kritičarima i podsjetio ih na ove činjenice:
“Žao mi je da dignem ruke od bh. nogometa. Ne treba mene niko prozivati onakvim i ovakvim. Dobro se zna ko sam i što sam. Ja sam prvi 1992. nosio dres bh. reprezentacije i bio kapetan Sušiću, Baždareviću u Koblenzu kada je reprezentacija igrala neslužbene, humanitarne utakmice.”
“Dolazio sam iz Pescare o svom trošku da bih igrao. Gdje su ljudi koji danas mene kažnjavaju bili 1992? Bio sam selektor 2000, otišao u Sarajevo raditi kada je to bilo nepojmljivo ovdje, išli su samo političari koji danas mene prozivaju.”
“Nije njima smetalo što idu u Sarajevo, prozivali su mene što idem u ‘muslimanski dio’. Mene nije zanimao ‘muslimanski dio’, zanimao me je uspjeh bh. reprezentacije, jer sam se smatrao i danas se smatram građaninom Bosne i Hercegovine. Ja sam ovdje rođen i smatram da je ovo moja država, bez obzira na moju nacionalnost”, rekao je Slišković.
Još jednom je tom prilikom svima ponovio da on nema rezervnu državu:
“Nikad nisam rekao da imam rezervnu državu, niti smatram bilo koju državu svojom rezervnom. Ovo je moja država i ovdje ću tražiti svoj napredak. Meni smeta kada me neko proziva da sam nacionalista, da sam fašista, da sam ovakav ili onakav.”