O toj temi razgovarali smo s istaknutim bh. skulpturom Adisom Lukačkom koji je autor tri javna spomenika. Lukač je za portal Bosnainfo kazao da je skulptura grana likovne umjetnosti koja se bavi prostorom i oblikom.
Dok slikarstvo i grafika lažiraju treću dimenziju, skulptura se, navodi ovaj umjetnik, jedino kroz reljefni izraz manifestuje kao slika ili grafika, a slobodna skulptura osvajajući prostor uvodi posmatrača u pokret tjerajući ga da hoda po prstenu oko same skulpture kako bi mogao sagledati i doživjeti forme iz različitih uglova.
“Slučajevi prvih skulptorskih tretmana datiraju u prahistoriju kao različite forme izvedene u kosti, kamenu ili glini i taj kontinuitet živi i dan danas. Raskošnost skulpture jeste i u mogućnosti da se u različitim medijima realizuju forme što ostavlja veliko polje za eksperimentisanje u smislu tehnoloških procesa”, istakao je naš umjetnik.
Na upit otkud on u toj umjetnosti kaže da ne vjeruje u slučajnost pa tako ni da ovaj put nije tek tako sam od sebe došao. “Svi smo, pored primarne misije biti dobar čovjek, sa nekom misijom na ovom svijetu i moja je upravo umjetnost, posebno skulptura”, naveo je Lukač.
Prisjeća se da je kao dječak izrađivao različite figurice i misli da je već u tom dobu bio signal. “Taj signal se nerijetko kod djece javi i nestane, kod mene je to očito bio sudbinski notni zapis koji je obznanio moje današnje bavljenje skulpturom”, kaže Lukač za Bosnainfo.
“Koliko je popularna skulptura kaže da bi pogriješio kad bi rekao da nije. Ima pomaka, svjedočimo i postavljanju spomenika za bitne ličnosti, ali umjetnost zahtjeva što kvalitetnije uređeno društvo, volju za duhovnim uzdizanjem i tako dalje. Nažalost kod nas su popularniji mediokriteti, bezidejni likovi koje prate mase omladine dok na jednoj izložbi ili koncertu kvalitetne muzike srećete poznata lica i teško nova. Društvo bez kulture je voda koja ne teče, dakle korisna samo za nezdrave organizme“, ističe Lukač.
O težini ovog posla kaže da je izuzetno zahtjevno i komplikovano.
Naglašava da je zaista potreban talenat i rudarski rad, danonoćni. “Kada osjetite šta možete i počinjete rezultate činiti vidljivim shvatite da se isplatila svaka kap znoja i krvi. Ma koliki talenat imali, bez rada ništa napraviti nećete. Pogotovo ako je riječ o figuraciji i realizaciji u kamenu, to je samo za hrabre i mnogo strpljive”, dodaje bh. umjetnik.
Zanimanje je, kaže, traženo, ali i skupo. Mada ukoliko hoćete kvalitet bilo čega morate i platiti, tako je i u umjetnosti. “Uvijek možete kupiti jeftinoću zavisno sa čim se poistovjećujete. Mislim da se postepeno vraća potražnja za skulpturom što me raduje”, navodi Adis Lukač.
Najviše se traže, barem u Adisovom slučaju, biste, portreti i figuracije. Različite stvari. Mada zavisno od kupca raspon se kreće od čisto klasičnih do apstraktnih formi – rekao je Lukač.
Gdje se uči i koliko ima umjetnika, Lukač kaže da je najbolje početi sa srednjom školom primijenjenih umjetnosti koja daje osnovu, a kasnije akademija likovnih umjetnosti.
“Tek kada i to završite počinje vaš rad i razvoj. S obzirom da je riječ o specifičnom i ne lakom poslu nikada u nekoj državi nema mnogo skulptora. Meni je drago reći da nas ima dovoljno koji znaju i mogu odgovoriti svakom skulptorskom zahtjevu”, stav je Lukača.
Na pitanje šta su najveća djela kod nas kaže da od prahistorije do danas zaista imamo jedno bogatstvo koje je zajedničko kulturno naslijeđe i zaista je teško izdvojiti.
“U periodu socijalizma imamo monumentalne spomenike koji zaista ostavljaju bez daha, zatim biste i spomenike vrsnih majstora poput Antuna Augustinčića. Mislim da svaki od ovih spomenika čini jedan stub kolektivnog sjećanja i simbola koje moramo sačuvati”, naglašava Lukač.
Adis je autor tri javna spomenika. Prvom bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću u Tuzli, spomenika najboljem sportisti svih vremena BiH Mirzi Delibašiću i biste Ivanu Goranu Kovačiću.
“Ponosan sam na sva tri i mislim da su jako bitni. Radujem se što će u budućnosti biti podsjetnik na ove tri velike ličnosti”, zaključio je Lukač.