Ovaj profesor geografije u razgovoru za Bosnainfo otkrio je brojne zanimljivosti iz svoje “karijere”, kako stvara svoja djela, ali iznio brojna zanimljiva promšljanja generalno o ljudima, svijetu i životu.
– Prije šest godina sam se počeo baviti ovom vrstom umjetnosti… Neko ime specijalno i nema. Ja sam na ovu ideju došao slučajno. Generalno, postoje neki ljudi koji rade slično kao ja, ali identično – ne postoji. Nije ta tehnika približno ista. Postoje neki kolaži, mozaici, stvari koje su već viđene, ali na ovaj način, nisam vidio ništa slično. Ja šet godina već izlažem, krenuo sam od onoga što je blisko meni, geografske profesije, pa sam izlagao karte. Njih sam prve pravio. I prošlo je stotine hiljada ljudi pored mojih slika i niko mi nikada nije rekao da je vidio nešto slično. Tražio sam po internetu i nisam spio naći ništa, osim jedne žene Ukrajinke koja je na ovaj način oslikavala fudbalere u kampanji prije Evropskog prvenstva 2012.- priča Irfan.
On kaže da svoja djela izlaže spontano, samo se pojavi negdje bez neke prethodne najave.
– Ne želim da izložbe uzdižem na neki visoki nivo i od toga pravim famu. Ja se samo taj dan negdje pojavim, izložim radove i to je to. Dalje, ja nemam nikakvo slikarsko predznanje, ja nisam slikar, ja sam profesor geografije i ovo što radim je čisto hobi. Ali, ipak, hobi koji je poprimio malo neku ozbiljnu dimenziju.
Irfan je vrlo skroman, na zemlji, ne želi da se ističe. U razgovoru za Bosnainfo otkrio je šta mu trenutno predstavlja najveći problem.
– Možda će sada zvučati banalno, ali imam problem, jer sam nekako izgubio svoju idealnu pincetu. I ja više ne mogu da kupim identičnu takvu pincetu, koja mi je savršeno odgovarala. Nađem ja pinceta koje su čak i skuplje od ove moje idealne. To mi je najžalivije što sam izgubio ovu koja je tako ležala u ruci da je to bilo nevjerovatno.
Ipak, to ga ne spriječava da nastavi stvarati nova djela.
– Naprotiv, toliko me to smiruje. To je postala jedna vrsta strasti. Evo, danas ja kad ništa u tom smislu ne bi radio postao bih uznemiren. Ja volim da sjedim i da posmatram svijet i stvari u njemu, da razmišljam. Imam još dosta ideja koje nisam realizovao. U zadnje vrijeme napravio sam nekoliko portreta i oni su mi otvorili još jednu dimenziju. Nisam uopće mislio da će to tako lijepo ispasti. Malo sam se bojao toga. Prije toga puno sam pravio dječijih slika, djeca mu mi nekako najdraža publika, najiskrenija. Ne mogu ostati ravnodušna na moje slike… Međutim, kada bih god napravio neku dječiju izložbu uvijek bi mi trebao neki pomoćnik, jer su djece neoprezna, dodiruju slike, uvijek je opasnost da će se nešto desiti, morate ih stalno držati na oku… I onda sam došao na ideju da radim portrete, nastojim da budu što vjerodostojniji.
Prvo se sjetio Ivice Osima, a onda je krenuo val.
– Naslikao sam onda portret Asima Ferhatovića, Davorina Popovića, Mirze Delibašića, Milana Mladenovića… Njihova zajednička osobina je da su bili dobri ljudi, humanisti koji čak ni svoje živote nisu štedjeli da bi drugome učinili dobro. U narednom periodu planiram uraditi portret Fadila Toskića kojeg su mnogi zaboravili, a bio je ljudina, zatim Amira Bjelanovića Tule, Dragana Jovićića, Želimira Altarca Čička, Nade Đurevske, Saše Petrovića… To su sve osobe za koje je nevjerovatno da su nas u tako kratkom vremenu napustili. Sarajevo je postalo siromašno duhom odlaskom ovih ljudi, velikana koji nisu bili zvijezde. Da su živjeli negdje drugo sigurno bi više profitirali…
Pokušao je Irfan otkriti koliko mu treba za jedan portret, ali ni zajednički nismo mogli doći do nekog decidnog odgovora.
– Bitna mi je inspiracija taj dan. Meni ako krene inspiracija ne ispuštam pincetu. Čim počne nešto da mi smeta ostavljam, prestajem raditi. Većinom radim po noći, imam tri lampe koje mi stoje iznad glave, iako ponnovići ne valja puno ništa raditi, ošteti se vid. Problem je u ovome što radim je što morate biti fokusirani na jednu tačku, a kad ste predugo fokusirani onda se oko zamara. Trebalo bi potom gledati u daljinu, da se odmori, ali gdje je mogu noći gledati u daljinu – našalio se Irfan i nastavio:
Primjetio sam u određenim situacijama da mi se zamagli vid, pa mi treba pet-deset minuta da se oko odmori.
Nemoguće raditi sa platnom
– Ovo što ja radim nemoguće je uraditi na platnu. Kamančići imaju svoju neku specifičnu težinu.
Podloga je drvo. Uzmem drvenu ploču, u zavisnosti kolika je tražena dimenzima, uzmem malo da je obradim, izbrusim je. Imam jednu smjesu koju potom nanesem, od prirodnog materijala. Bitno je da je sve na eko-bazi. Ne škodi zdravlju, a dobrim se pokazala u juvezivanju kamena i drveta. I onda se prođe proces sušenja i nakon toga ja napravim i fizički tekst. Nekoliko puta udarim gumenim čekićem po završenoj slici i tu recimo neko kamenčić koji nije fino prihvatio podlogu, on ispada. To je meni zapravo i u cilju, da sve što nije fino uvezano otpadne preda mnom, a ne pred finalnim vlasnikom. Ali i ljudi koji bi kupili sliku, pa im se ona u transportu ili na neki drugi način oštetila, ne trabaju brinuti, jer dajem garanciju da im popravim taj “kvar”.
Napustio matični posao da bi lijepio kamenčiće
Poenta svake izložbe bi u konačnici trebala biti – prodaja slike. Koliko i ko uopće kupuje njegove slike?
– Ja sam napustio svoj matični posao, da bi se ovome mogao posvetiti. Zapravo, napustio sam prosvjetu da se malo odmorim. Današnja prosvjeta je prepuna birokratije koju ljudi ne vide. Bit ću iskren, bez dlake na jeziku: Uporedimo profesora do prije rata i ovoga danas. Kad sam ja bio srednja škola, tadašnji profesor nosio je dnevnik, iz učionice otišao do zbornice odakle odlazi svojoj kući, ili bilo gdje, gdje hoće. Njemu poslije ne zvrnda mobitel, on nema viber grupe, nema mailova i dopisa iz ministarstva koji mu svakodnevno dolaze. I on sutra dolazi na posao potpuno odmoran, od birokratije.
Profesori su bili odmorni i kao takvi su bili nama interesantni. Vi danas vrlo lako možete prepoznati umorene profesore. Isto kao kad vidite fudbalera pred kraj neke utakmice kada je umoran… Ja sam recimo posao napustio zbog birokratije i suviš nih, bespotrebnih stvari koje umaraju. Gubi se suština. Bog mi je u ovome dao alternativu, premda nemam kompleks ni od kakvog posla. Često sam djeci na nastavi govorio, ako želite biti učitelj, profesor zaboravite da u jednoj rečenici mogu stajati septembar i more – priča Irfan i otkriva jedan zanimljiv detalj.
– To bi možda mogla biti tema za magistarski: Od 20 njih koji kupe sliku, 19 je očeva s djecom i jedna majka s djecom. Ja ništa ne tvrdim, niti bih želio donositi ikakve zaključke, samo govorim ono što sam primijetio i što je činjenica.
Možda će nekome zvučati nevjerovatno, ali meni novac nije primarna stvar u životu. Sreća pa nisam u kreditu, totalno sam rasterećen. Tako da što se tiče kupovine, odnosno prodaje slike, prepustio sam to sudbini.
Izložiti slike, evo, recimo, sad je 35 stepeni, izvaditi sve te štafelaje, postaviti, paziti da se ne oštete… je fizički posao. Izlaganje mene fizički umori, ali s druge strane ja nikada ne bih recimo fotografirao svoje radove i postavio na Facebook, recimo, i da to bude na dohvat ruke, dostupno svima. Ja se krećem među običnim ljudima, srednjom, radničkom klasom. Svojim radovima ja se njima obraćam, ne interesuje me elita koja nikada neće proći pored moje izložbe, jer elita se ne kreće među običnim ljudima. Oni su u apartmanima na Bjelašnici, druže se međusobno na Poljinama, oni ne mogu vidjeti moje slike. Oni se čak ne kreću ni po gradu, kad ste zadnji put vidjeli nekog političara recimo da šeta Ferhadijom?
Od dva načina rješavanja problema koji je bolji
– Moj najbolji prijatelj koji je nedavno napustio ovaj svijet je bio vrhunski profesor matematike. Čovjek od kojeg sam puno naučio tih nekih životnih stvari. Jednom prilikom dao mi je možda najvažniji savjet. Kazao je Irfane, ako imaš dva načina da riješiš neku stvar, ispravan način je onaj koji je teži! Lakši način je pogrešan. Većini će ovo na prvu zvučati suludo. Ali evo jedan banalan primjer, lakše je datai danas sjetetu mobitel u ruke i da se ono igra. Smirit ćemo ga. Ali ako pročitaš pet bajki, uložiš svoju energiju i vrijeme da budeš s njim – to je teži način. Koji je ispravan?
E tako i ja. Mogao sam staviti slike na Facebook i zaraditi vjerovatno pet puta više, ali želim da budem s običnim ljudima, možda ih usrećim nekim djelom. Nađe se tu i prefinjenih, umjetničkih duša koje je lijepo upoznati…
Izložba posvećena Srebrenici
Irfan je 2021. prvi put organizirao izložbu “Čula” posvećenu Srebrenici. I već tri godine 11. jula nađe vremena i prostora da negdje izloži i te radove.
– Napravio sam sedam slika koje sam radio tačno godinu dana. Ništa nisam drugo radio osim toga. Ta paleta slika je tako nazvana jer sam se pitao kako čovjek percipira stvarnost i šta osjeća u trenucima kada zna da za nekoliko minuta neće više postojati. Da li taj čovjek osjeća išta i ako da – šta. Ima li miris, da li je utrnuo… To je nešto što niko ne može dokučiti osim onoga koji je to doživio, ali to ne možemo znati jer ga više nema na ovome svijetu…