Vrlo vješto je sumirao svoju bogatu karijeru, objasnio trnovit put uspjeha i najavio nove projekte.
Film Fugitive je urađen CGI animacijom. Na projektu je radio zajedno sa Cheng Weizhijem, njegovim prijateljem koji živi na Tajvanu. Ta saradnja pokazuje da artisti ne moraju pričati iste jezike da bi kreirali savršenstvo.
“Cheng Weizhi i ja smo se upoznali na Facebooku kroz jedan njegov test video koji me je inspirisao da mu se javim, i onda smo najmanje pričali o videu, a najviše o tome šta je predvidljivo u budućnosti civilizacije, pritom koristeći Google translate i crteže, jer Cheng tad nije znao Engleski nikako, a ja Kineski. Sjećam se da smo rane 2019. iz te konverzacija napravili draftove raznih propagandnih postera za vakcinaciju kao materijal za dekor ulica u Animaciji.
Tačno godinu dana prije nego što je to postala stvarnost pandemije. Mislim da nije teško predvidjeti ove stvari jer su jedan od primjera analize šta se sve može dešavati sa čovječanstvom, kao jedna od desetak najvećih prijetnji po čovječanstvo.”
Koliko festivala je obišao Fugitive i koliko je nagrada osvojio? Kakav je feedback bio? Koliko je otvorio vrata tvoga umjetničkog djelovanja u smislu da si proširio kontakte, poznanstva i nove saradnje?
“Trenutno brojimo preko 50 festivala, Osvojili smo 27 nagrada i na korak smo da budemo najnagrađivaniji film u historiji bosanskohercegovačke kinematografije, što je lična pobjeda za našu državu u svijetu iako je naša scena pokazala vrlo malo ineteresovanja u naš projekt i čak pokušavala sabotirati naš uspjeh, počevši od producentske kuce “Kontraplan”, iz čije situacije smo se naoružali pravnom zaštitom.
Dakle, niz mojih iskustava u BiH bez obzira na veličinu projekata je uvijek negativan, do mjere da puno muzičkih poznavatelja sa statusom influencera nisu željeli ni da podrže film, nit shareuju, dok globalna masa nije prvo izdominirala. BiH jos uvijek pati od neudruženosti time što se mnogi umjetnici prsaju i u svemu vide neku prijetnju i konkurenciju, neki čak formirajući “gatekeeping” sa orijentiranim regionalnim brendovima koji diktiraju omladini šta je “bitno”, a šta ne u BiH.
Mislim da je preokret bio Symphony koji je vjerovao u naš projekat prije početka, i naravno PopArt festival gdje sam zapravo prvi put čuo šta moj film znači. Ljudi su rizikovali sve da taj film bude u BKC-u u velikoj sali prošle godine. Dakle, nemojte me shvatati kao nekog sa negativnom feedbackom, teško je biti realan i optimistišan u isto vrijeme, a ne biti bipolaran. Ovaj cijeli feedback je meni zapravo resurs neiscrpne energije koju koristim za pozitivne rezultate.”
Adis ističe i: “Moj hack je da unutar mog djelovanja nikom ne ostanem dužan, što, ili rastjera jednu vrstu ljudi, ili privuče drugu. U Sarajevu postoji sto interpretacija šta sam ja i ko sam ja, pisani ljudima prošlosti. Sve su tačne, dok me ne upoznate lično.”
Cijeli intervju pročitajte OVDJE.