Njegov rad nije utemeljen na dnevnoj politici niti na površnim improvizacijama; on počiva na sistematičnom istraživanju izvornih dokumenata, srednjovjekovnih povelja i analiza geopolitičkih okolnosti. U tom svjetlu, njegova studija „Sveska početak Bosne u vremenu i prostoru“ nadilazi okvire obične polemike. Ona predstavlja promišljen pokušaj vraćanja pitanja Bosne iz sfere političkih manipulacija u okvire argumentovane naučne analize, nudeći se kao temelj savremene bosanske samospoznaje.
Polemički kontekst i dejtonska stvarnost
U postkomunističkom razdoblju, unutar dejtonskog okvira, svjedočili smo oštrim polemičkim sukobima između zagovornika konstitutivnosti, oličenih u akademiku Muhamedu Filipoviću (1929–2020), i zastupnika civilne Bosne, predvođenih akademikom Dubravkom Lovrenovićem (1956–2017). Njihovi verbalni okršaji primarno su se fokusirali na pitanje postojanja Bosne, Bosanaca i bosanstva u srednjem vijeku.
Dok su „konstitutivci“ negirali historijski kontinuitet bosanskog identiteta, Lovrenović je s gotovo strastvenim naučnim žarom ukazivao na stećke kao neoborivo svjedočanstvo Bosne i njenih stanovnika. Nažalost, za zagovornike etno-nacionalnih podjela, ti materijalni dokazi često nisu imali težinu pred ideološkim ciljevima. Dodatnu konfuziju unose historiografije priklonjene etnoreligijskim narativima, što rezultira postojanjem triju različitih pedagoških verzija historije u Bosni i Hercegovini. Iako bez čvrste naučne podloge, ove verzije oblikuju kolektivnu svijest putem megalomanskih fantazmi, sa jasnom namjerom: fragmentacija Bosne na tri zatvorena vjerska distrikta.
Konfuzija identiteta i „konstitutivni apsurd“
Nedostatak intelektualne dosljednosti i slaba načitanost unutar političkih elita doveli su do toga da se u javnom prostoru svjesno brkaju pojmovi konfesije, etniciteta, naroda, dogme i hereze. Rezultat je društvena konfuzija koja služi održavanju „dejtonske ludnice“. Smrću Filipovića i Lovrenovića rasprave su splasnule, ali je konstitutivni apsurd ostao dominantno društveno uređenje koje prkosi logici civilne demokratije. Čak i u trenucima „kompromisa“, zvanična historiografija često priznaje postojanje srednjovjekovne Bosne, ali negira postojanje Bosanaca i bosanstva, apsurdno objašnjavajući kraj države čiji početak ne priznaje.
Hamzabegovićev odgovor: Nauka protiv „Dejtonije“
Hamza Hamzabegović se u ovu polemiku uključuje kao branitelj zdravog razuma. Za njega je „Dejtonija“ košmar koji nastoji izbrisati kolektivno sjećanje na bosanstvo. On se slaže s tezama Tarika Haverića da je koncept konstitutivnosti potpuni politički i civilizacijski promašaj, vođen neiskrenim motivima. Hamzabegović ide i korak dalje, smatrajući dejtonsko uređenje planiranom prevarom naroda i kriminogenim konstruktom čiji je cilj pljačka državnih resursa i raseljavanje stanovništva kako bi se olakšao konačni raskid države.
Kao alternativu ovom zlu, on nudi civilni princip – jedan čovjek, jedan glas – koji bi važio na nivou cijele države, vjerujući da bi to bio bezbolan put ka prevazilaženju etničkih tenzija.
Metodologija i historijski kontinuitet
Hamzabegović insistira na provjerljivosti činjenica. Njegova metodologija počiva na komparativnoj analizi izvora i praćenju razvoja bosanske državnosti od njenih najranijih pomena. Posebno je značajan njegov napor da razdvoji historijsku nauku od konfesionalnih interpretacija. On odbacuje tezu o Bosni kao usputnoj teritorijalnoj pojavi, dokazujući da ona posjeduje jasan politički i pravni kontinuitet.
U „Sveski“, autor precizno interpretira geopolitički početak Bosne kao mađarskog vojnog distrikta (1135/1136. godine). On naučno argumentuje transformaciju Bosne iz vojnog distrikta u banovinu, a potom u kraljevinu, naglašavajući da je ime Bosna preživjelo sve historijske turbulencije do danas.
Stećci i Kulinova povelja kao temelji identiteta
Za Hamzabegovića, stećci nisu samo nijemi kameni blokovi, već autentični dokazi bosanskog jezika, umjetnosti i duhovnosti. On nastavlja intelektualnu liniju Ćire Truhelke i Dubravka Lovrenovića, dajući joj savremeni političko-filozofski okvir. Studija kulminira analizom čuvene formulacije bana Kulina — „Ja, bosanski ban Kulin“. U ovoj rečenici autor vidi više od puke titule; to je za njega fundament bosanskog identiteta, dokaz rane političke svijesti i historijskog kontinuiteta koji je preživio carstva i ideologije.
Vrijednost rada Hamze Hamzabegovića leži u njegovoj težnji da Bosnu objasni činjenicama, a ne političkim konstrukcijama. Njegova studija je apel za obnovu bosanske samospoznaje i poziv na odgovorno promišljanje prošlosti. Osnovna poruka ovog djela ostaje jasna i nepokolebljiva: Bosne je bilo i bit će. Bosanci kao društvena zajednica i bosanstvo kao kulturna svijest ne mogu se izbrisati jednostavnim ideološkim negiranjem.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.