Kolumne

Pesimizam nas paralizira(o): Zašto ne volimo mjesto gdje živimo!?

U Bosni i Hercegovini smo se navikli na sve, doktorirali trpljenje na svim levelima, a čini se da sada živimo stanje društvene apatije i to možda u svom vrhuncu.

FOTO: BOSNAINFO
FOTO: BOSNAINFO

Ljudi su zadnjih nekoliko godina bar u Kantonu Sarajevo ‘prihvatili’ nered, smeće, neuredne ulice — i počeli to smatrati “normalnim”. Kad nešto postane uobičajeno, motivacija da se to promijeni slabi.

Pitam se kada smo prestali da volimo mjesto gdje živimo, jer ne polazimo od sebe – zapravo rijetko ko to radi, ima još ljudi kojima je stalo, pa se trude, ali sve manje!?

Kada bi svako od nas učinio samo onoliko koliko je do njega, bar u domenu da čisti iza i ispred sebe, ne bi nam izgledala kako već izgledaju naselja.

I nisu nama krivi drugi, već mi sami, jer ne može niko načistiti za ljudima koji nemaju svijest gdje se smeće treba bacati i odlagati i da nije sramota pokupiti sa ulice odpad na koji naiđete, već je veća sramota isti preskočiti i nastaviti se čuditi kako je ‘neko neodgovoran’, a ni mi sami nismo ništa bolji.

I nažalost, nije ovo tema od juče, već to traje godinama.

Mnogi misle: “Nije to moj posao, neka to rade komunalci, ili neko drugi, neka se plati čovjek, ima kućepazitelj da misli…” I tako svi čekaju da neko drugi nešto pokrene.

Suština je da ljudi ne vjeruju da bi se nešto stvarno moglo promijeniti: “I da pokrenem akciju, niko se neće odazvati.” Taj pesimizam nam paralizira inicijativu.

Neki se boje da će biti ismijani ako krenu u nešto “pozitivno”, jer u nekim sredinama prevladava cinizam:“Šta se ova/j pravi važna/an? Kao da će promijeniti svijet!?” I ti komentari na sve i svakoga su ovdje jedina konstanta – mahala na nivou.

I zato i ovaj tekst kao poziv svakome od nas da uradimo samo koliko je do nas.

Nemojte da nam je mrsko bacati smeće gdje je predviđeno pa i nositi isto malo duže kako bi se bacilo gdje treba. Organizujte se pa pokosite travu ispred svojih kuća i zgrade. Pokrenite druženje u komšiluku, možda se za početak odazove jedna ili dvije osobe, ali kada vas vide, sigurno će imati volje da i sami budu dio kolektivnog dobra.

Ne možemo uvijek kriviti druge za sve, a da ni sami nismo pokušali biti bolji nego što jesmo.

Promjena kreće od nas samih, kada to osvjestimo možda doživimo ako ništa ljepšu okolinu, ako je za sve drugo kao kasno…