Sjećam se mraka. Nestanaka struje koji su trajali danima. Sjećam se kako smo se okupljali uz svijeće, dok su odrasli šaptali vijesti sa radija, boreći se da sakriju strah koji im je titrao u glasu. Ali, mi djeca nismo mogli da ne osjetimo. Nismo razumjeli sve, ali smo osjećali sve. Strah je bio naš saputnik, a nada – ono što nas je tjeralo da izdržimo.
Piše: Sanel Brajlović
Otpor Sarajeva nije bio samo u rukama vojnika. Bio je u majkama koje su pravile hljeb od ničega. U očevima koji su prenosili vodu kroz snajperske ulice. U učiteljicama koje su dolazile u improvizirane učionice, samo da nas nauče jednu novu riječ, jedan novi broj – da nas podsjete da smo još uvijek djeca i da imamo budućnost.
Otpor je bio i u nama. Mi djeca smo igrali između ruševina, crtali kredom po asfaltu ranjenom granatama, pravili lopte od krpa. Nismo znali da je to otpor, ali to jeste bio – jer smo odbijali da nam rat ukrade djetinjstvo u potpunosti.
Sarajevo je tada bilo grad bez milosti, ali i grad nevjerovatne hrabrosti.Mi kao djeca smo “prepravili” fiću od kojeg smo čak napravili kabriolet. Malo starija raja, među kojima su bili Alden Adbegovic i Kemal Adem Heco su nas učili kako se auto vozi. Blizu naše zgrade je bio stacioniran UN gdje su sipali gorivo, pa smo se mi “prikradali” kada nisu tu i spužvama skupljali gorivo koje smo kroz gazu procjeđivali.
Bili su to momenti kada smo nekada znali i da ga upalimo, ali većinom vremena je radio samo na guranje. Tako smo se svi redom mjenjali. Ja sam ovaj naslonjen na vozačevo sjedište, a vozio je pokojni Zoran zvani Koky. Do njega je Mirće, a pozadi moj brat Dino. Tu je još Saša, Dado, Adis, Banda, i Jasko Sarajlija Bašalić.
U sjećanje na današnji dan 22. jula 1993 godine, kada je Sarajevo “počašćeno” sa 3.777 granata, ali prkos svih nas se nije pokolebao, a tadašnja djeca među kojima sam i ja, o ovome danas pričaju svojim potomcima…
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.