Iako se na prvi pogled čini nejasnim, ovaj fenomen nije nastao preko noći. Uzroci su duboko ukorijenjeni u političke, ekonomske i društvene promjene koje su se događale tokom proteklih decenija.
Prvo, građanima je dano uvjerenje da je domaća proizvodnja loša i da je uvozna roba kvalitetnija. Taj mit je trajao dugi niz godina i postao temelj za daljnje politike koje su uništile domaći agrar i stočarstvo. Postepeno, stvorena je slika da je bolje biti “referent za ulaz-izlaz” u općini nego baviti se poljoprivredom, a domaći proizvođači su ostali bez podrške i zaštite.
Zbog tih politika, tržište je preplavljeno uvozom iz drugih zemalja, često po nižim cijenama nego što to mogu ponuditi domaći proizvođači. U isto vrijeme, domaći sektor je bio prepušten na milost i nemilost, bez zaštite i potpore države. Trgovci su nastojali ostvariti profit uvozeći jeftinu robu, dok su domaći proizvodi gurnuti u drugi plan. Ovakva situacija stvorila je monopol stranih dobavljača, koji su oblikovali cijene prema vlastitim interesima, a domaći proizvođači nisu imali šanse da se natječu.
Njegovu Facebook objavu prenosimo u cijelosti:
Gledam i slušam neku priču o komparaciji cijena hrane. Svi smo u “čudu” kako je jeftinije u Velikoj Britaniji i Njemačkoj nego u BiH.
Nije baš ta “nejasna” pojava došla preko noći:
1. Prvo su nas ubijedili da naša proizvodnja ne valja i da je uvozna roba kvalitetnija;
2. Onda su nas ubijedili kako se “seljački” baviti agrarom i stočarstvom pa je bolje biti “referent za ulaz-izlaz” u općini nego se baviti proizvodnjom;
3. Nakon toga su počeli uvoziti “sve i svašta” u ogromnim količinama, obarali cijene domaćim proizvođačima koji nisu imali nikakvu zaštitu;
4. Onda su nas ubijedili kako ćemo svi živjeti od turizma, trgovine i ugostiteljstva uz sveprisutnu “politiku”;
5. Nakon toga su počeli otvarati trgovačke lance koji su nicali kao “pečurke poslije kiše” uz priču o “stranim investicijama”;
6. Onda su fiskalnom politikom napravili da je bolje uvesti krompir iz Nizozemske nego napraviti svoj na Glasincu i Kupresu;
7. Na policama je dominirala strana roba, a domaća je bila prikazivana kao endemska vrsta uz sveobuhvatno divljenje kada neki politički klimoglavac uđe u “ekonomiju”;
8. Kada nije bilo domaće robe uvoznoj je omogućen monopol i formiranje cijena “po volji”;
9. U nedostatku kontrole u ovom lancu zarađuje i neki izvoznik i neki uvoznik i vlasnik trgovačkog lanca – svi zadovoljni osim ubijene proizvodnje i gladnog kupca;
10. Inflacija uslužnih djelatnosti mora doživjeti (s)lom koji će u zoni gdje je uništena proizvodnja biti veoma bolan:Umjesto da zaštite fiskalno lijekove, hranu i dječije potrepštine, ovdašnja politika “ukida” PDV na kupovinu “novogradnje”. Da čovjek ne povjeruje! Ipak se pokušava nekako spasiti “stečeni” inflatorni kapital koji nema više onu vrijednost.
CIJENE će biti visoke dok ne isisaju svu uvoznu inflaciju koju su vam donijeli, a bez vlastite proizvodnje nema ekonomskog opstanka. A sve ove napravljene zgrade neće vrijediti ništa u zoni koja nema vode, hrane i čistog zraka.Kada je najveća ekonomska investicija “koja osoba pjeva za Novu” jasno je da je kriza ogromna.I najgore je što ne postoji nikakva vizija osim neke priče o ulasku u neke organizacije koje će nam donijeti benefite. Da ne bude zabune slobodna ekonomija “tržišta” ne postoji. Države zapada se više upliću u ekonomiju nego nekada SSSR. Pogledajte subvencije, stimulanse i kontrolu granica pa će sve biti mnogo jasnije.