Kanibalizam ili antropofagija (grč. anthropos- čovjek, phagia jesti) nije zastupljena isključivo kod Kariba, već je nalazimo i kod mnogih drugih naroda.Praktikovanje kanibalizma, uglavnom se dovodi u religijsko- magijski kontekst, gdje mu je najčešće i mjesto.
Pored toga, različite kulture iz različitih pobuda pribjegavaju kanibalizmu. Postoje i razlike u samom obredu. U knjizi ’Neobični običaji’ Špire Kulišića, možemo pronaći neke od raznolikih primjera kanibalizma.
U plemenu Marind-anim na Novoj Gvineji obredi za plodnost kokosovih palmi trajali su više mjeseci. U toku obreda ljudi su najprije izvodili seksualne orgije sa djevojkama koje su još ranije oteli za vrijeme pohoda u lov na glave. Poslije završenih orgija ubijali su jednu od djevojaka, njeno su meso ritualno jeli, a kosti su zakopavali pod mlada kokosova stabla, koja su mazali i krvlju ubijene žrtve.
Indijanci Naure u Novoj Granadi jeli su srca ubijenih španskih osvajača, vjerujući da će na taj način postati neustrašivi. U Africi kanibalizam se najduže zadržao kod plemena Mangbetu, koji su jeli ratne zarobljenike i osuđenike na smrt, ali isto tako i susjede koji bi umirali prirodnom smrću, dok su leševe svojih umrlih srodnika prodavali susjednim plemenima. Dječije meso bilo je rezervisano samo za kraljevsku trpezu.
Ljudska mast bila je u opštoj upotrebi, a meso koje bi preostalo poslije kanibalske gozbe, sjekli su na duge komade i sušili kao rezervnu hranu. Ovi primjeri nam govore o raznolikosti obrednog kanibalizma.
Kod Kariba i Indijanca Naure kanibalizam ima magijsku dimenziju i cilj uzimanja snage pojedene osobe. U plemenu Marind-anim kanibalizam takođe ima magijsko-religijsku formu koja je povezana sa poljoprivrednom proizvodnjom. Kod plemena Mangbetu gubi se religijsko-magijski kontekst. Kanibalizam ovdje spada u ishranu doživljavajući se kao poslastica i stvar prestiža u društvu. Postoje i slučajevi kanibalizma koji nisu sastavni dio kulture nekog naroda ili plemena već nastaju usljed nestašice hrane ili gladi.
Sa jedne svoje ekspedicije među eskimima Briket-Smit navodi slučaj jedne eskimke iz plemena Iglulik koja se spasila na taj način što je pojela muža i djecu, kad su ovi umrli od gladi. Svi ovi primjeri (izuzev primjera eskimke) iako se donekle razlikuju imaju jednu zajedničku skrivenu crtu.