Dostigao je limit u smislu da je Mulalić, kojeg bi svaki navijač Željezničara trebao iskreno cijeniti i poštovati prije svega kao ličnost, idealan trener za specifične situacije.
Njegov karakter prosto odgovara uslovima gdje postoji tim skromnih potencijala. U prijevodu gdje se i ne zna nešto puno lopte, pa se to nadoknađuje frenetičnom posvećenošću koju Mulalić itekako zna izazvati, odnosno prenijeti.
Mulalićev problem u Želji nastao je onda kada se od ekipe počelo malo više očekivati, a sve s razlogom. Tim više nije činila grupa polovnjaka ili omladinaca potpomognuta dvojicom-trojicom iskusnijih, nego je roster postao bogatiji i potentniji.
U takvoj konstelaciji više ne pije vode samo da imaš jake treninge, da grizeš, da se ide “tristo” posto i slično. Potrebno je biti staložen, miran, mudar, imati strategiju i plan, po mogućnosti znati uspostaviti neke šablone u igri, odrediti igračima šta tačno da rade… (Poenta taktike, kako je to lakonski ovome novinaru svojevremeno objasnio Miralem Pjanić, je da u svakom momentu znaš gdje trebaš da budeš i koja ti je uloga. Pa je zato Allegri bio Pjaniću najbolji trener, jer “sve ti nacrta čovjek”).
Sjajna serija, ali avaj
Željezničar je je s Mulalićem do Leotara imao sjajnu seriju, rezultatski ništa se čovjeku nije moglo zamjeriti, ali igra u drugoj polusezoni vidljivo je bila blago reći nepostojeća. Čitava se taktika zasnivala na tome da se nabije Santosu lopta i da on pretrči pedeset metara i zabije gol. Eventualno, da Štilić iz rukava izvadi čarobni štapić i lobuje golmana.
Protiv, realno i objektivno, igrački siromašnijeg Igmana Željo je potopljen. U meču koji nije predstavljao fudbalsku utakmicu, protiv Leotara, trebalo je biti pametniji. Istog protivnika u Kupu Plavi su savladali lucidnošću Drlje, a protiv Zvijezde su ih vile pronosale i odlučilo to što su domaćini iz Gradačca objektivno ispuhali. Što od pretjeranog slavlja, što više nisu imali “damfa”.
I na sve to Mulalić je imao komentar kako su utakmice “rak za oči”. Isto kao da se radi o nekom “random” gledaocu sa tribine koji nikakvog utjecaja nema na jednu od tih ekipa što igraju.
Konglomerat razloga bio je dovoljan za upravu da se odluči na nepopularan potez. Kažemo nepopularan jer su svi odreda smatrali da Mulalića treba ispoštovati do kraja sezone.
Prvo jer je “ludi” Željovac, drugo jer je već jednom “ispaljen” kada je otjeran kolo prije kraja prvenstva i treće jer je preuzeo vruć krompir kada je vjerovatno samo on to mogao, nakon godina srljanja i dubioza.
Ipak, počeo se uvlačiti strah da bi sve dosad dobro urađeno moglo postati badava. Da bi prilika koja se ukazala za izlaskom na evropsku scenu (što bi napunilo budžet, a to je ipak najpreče) mogla biti propuštena.
Velež je slavio u prvom meču polufinala Kupa BiH, a lagano se približava i u prvenstvu i prijeti da sustigne tim s Grbavice na četvrtom mjestu premijerligaške tabele.
Ono što se sada postavlja kao pitanje je: šta sad? Koga postaviti na klupu u aprilu, i to nakon prve utakmice Kupa u kojoj imaš deficit.
Navodno je nekoliko imena u opticaju, a prava istina je da spominjanje većine njih nema nikakvog utemeljenja. Ono što je poznato je da će tim na meču protiv Tuzla Cityja voditi preostali članovi stručnog štaba. Dakle, Haris Alihodić uz saradnju sa sportskim direktorom Samirom Bekrićem i direktorom omladinske škole Edinom Ćurićem.
Dovođenje potonje dvojice u ovaj kontekst interesantno je iz nekoliko razloga. Jedan od njih je navodna ambicija legendarnog napadača Želje za preuzimanjem prvog tima još odranije. Navodno, Ćurić jeste došao da se bavi omladinskom školom, ali ipak prvi tim je prvi tim i na taj način su mu posloženi prioriteti.
Sve je sada hipotetski
S druge strane, možda bi upravo imenovanje Bekrića šefom sručnog štaba – pa makar formalno pravno on to i ne bio – bio potez koji bi donio određene pomake. Hipotetski, jer sada je sve u sferi hipotetike.
Ako je Bekrić kao zaslužni fudbaler bio spreman jako dobro odgovoriti zadacima sportskog direktora, a da se ne lažemo tamo ga je neko postavio reda radi, a ne zato što se radi o Walteru Sabatiniju, zašto svojim relaksirajućim, da ne kažemo jaranskim odnosom trener-igrač ne bi bio neko ko bi olabavio živce fudbalera stegnute kao strune, malo im razbistrio misli, skinuo okove i dao slobodu koju možda nisu doživljavali da imaju kod Mulalića.
Samir Bekrić zna lopte i poznaje dobro fudbal. Pametan je momak, a usto i je namazan dovoljno za naše uslove. Poznaje dovoljno marifetluke i zna šta igračima najviše treba u određenom momentu. Možda se ovako na prvu čini nebuloznim njega predložiti da bude nekome šef, ali Bekrić je već tu ulogu jednom preuzeo od starijeg i ozbiljnijeg. Svojevremeno kada se Željo poigrao sa Zrinjskim u Mostaru i slavio 4:0 bilo je to zao što je Bekriću pukao film. Sazvao je igrače i rekao im da igraju sve suprotno od onoga kako ih je instruirao Slavko Petrović. I nije imao skrupula da to javno prizna.
Znači posjeduje čovjek i nešto što se na španskom zove “cojones”.
I šta je još bitno. Ko god dođe zavisit će mu od rezultata da li će tu ostati i nakon kraja sezone. A ne bude li dobar, opet će biti drži ne daj. Traži trenera, počinji sve ispočetka… Novi vid stare farse.