U bh. uslovima možda je malo pretenciozno govoriti i o kakvim božanstvima, ali evo živućim legendama.
Diego Armando Maradona po mnogima je najveći fudbaler svijeta svih vremena.
Napisao je jednom neko kako on svoju najvećost ne duguje “najboljosti”. Vjerovatno je Lionel Messi najbolji (ovome autoru je Leo bez premca, iako je subjektivno zaljubljen u svaki pokret i dodir s loptom Zinedinea Zidanea, pa i njegovu ludost i maštu), ali Maradona je jednostavno čovjek koji je neprikosnoven po količini sreće i radosti koju je uspio kod nekoga izazvati.
Da li bi Mali zeleni stekao status božanstva u Barceloni? Možda i bi, ali “onako” bi to božanstvo bilo naspram ovoga koje vlada u Napulju. Možda bi ga nosali na rukama i ulicom ne bi mogao hodati i negdje drugdje da je otišao za više para i u bolju ekipu, ali nosanje u slabijoj ekipi i za manje para ipak ga više stvrstava među legende. Veća je sreća kada znaš da si stvarno usrećio više ljudi.
Mnoštvo igrača, najveći broj njih, ako bi pročitali ove romantičarske tlapnje autora, grohotom bi se nasmijali. Cijele živote fudbaleri ulažu i liju litre tekućine marke znoj (manje krv, iako floskula kaže da se o litrama krvi i znoja radi) i sad bi im trebao neki Čulić reći kako ne trebaju ići za parama nego igrati u Želji jer za Želju se ne navija, nego se Željo voli…
U redu, prihvaćemo i shvatamo mi sve to. I u pravu su oni, ali u pravu je, recimo, i Marko Livaja.
Zaradio je čovjek dovoljno, “vidio svijeta”, ne zarađuje ni u Hajduku za cekera, ali fenomen kakav jeste i sve što se veže za Livaju u Hajduku vrijedni su historijskih spisa.
Za 112 godina postojanja kluba koji u čitavoj Dalmaciji predstavlja religiju malo je bilo igrača koji su napravili takav dar-mar među navijačima i kojima će se nakon kraja karijere ljudi klanjati. Ako je iko na ovim prostorima uspio barem malo se približiti statusu božanstva onda je to Marko Livaja.
Mnogima će zvučati smiješno, isprazno ili pretenciozno, ali Željezničar, također, može imati svog Marka Livaju!
Armin Hodžić, jedan od najvećih talenata na ovim prostorima, ne zato što je godinu mlađi od napadača Hajduka, već zato što talentom i habitusom nimalo ne zaostaje za Livajom (ako ćemo baš cjepidlačiti bio je također najbolji strijelac HNL-a), može biti legenda Želje koga će se slaviti i kome će klicati.
Zapravo nikada niko u bh. Premijer ligi nije bio u situaciji u kakvoj je danas Armin, a da je prije toga napravio solidnu karijeru. Ta situacija podrazumijeva da je klub u koji se vraća u specifičnoj situaciji, a da je on, igrač, u prethodnom periodu bio u još specifičnijoj. A ni klub, ni Hodžić nisu mala šprdnja. Spoj koji bi u trenutnim okolnostima – pod uslovom da se momak što prije “dohaviza” i vrati običajima prije nego što je doživio tešku povredu – mogao bi iznjedriti potpunu senzaciju, pa i ovoj ligi dati poseban obol.
Čovjek je već napravio potez svake hvale vrijedan. Malo je igrača koji su došli negdje, a da pritom nisu tražili ni jednu jedinu marku. Ono malo što je potrebno da Hodžić postane Željin Livaja je da se iole vrati u formu od prije nekoliko godina, potom da ostane na Grbavici, ali da se onda momka ispoštuje s platom koja nije samo za cekera.
Zato su potrebni i Arminova pamet (pohlepu je već isključio) i klupska solventnost.
Fazon s Markom Livajom, zapravo najbitnija stvar u svemu, je ta što čovjek nosi u sebi ljubav. Istog je karaktera i Armin Hodžić.