Godinama su im predstavljani planovi o tome kako će ovaj objekat, koji se nalazi u nezavidnom stanju, dobiti novo ruho, savremeniji izgled i dodatne sadržaje koji će unaprijediti kulturni i društveni život ove sarajevske općine.
Pravljena su idejna rješenja, raspisivani tenderi, potpisivani aneksi sporazuma, najavljivani početak radova i budući sadržaji. Sve je, barem prema onome što se javnosti predstavljalo, trebalo biti samo pitanje vremena.
A onda – hladan tuš!
Od svega, kako sada stvari stoje, nema ništa!
Općina Vogošća, prema odgovoru dostavljenom na vijećničko pitanje, odustaje od planirane nadogradnje objekta jer je, navodno, utvrđeno da takav zahvat nije finansijski isplativ zbog neophodnog ojačavanja postojeće konstrukcije.
I tako je, nakon godina najavljivanja, jedan od projekata kojim su nadležni nastojali pokazati svoju opredijeljenost za razvoj kulturne infrastrukture završio tamo gdje završavaju brojna predizborna obećanja – u ladici zaboravljenih planova.
Prvo potrošili novac, pa se zapitali može li se graditi
Na ovaj problem ukazao je Alija Gluhović, vijećnik stranke „Naprijed BiH“ u Općinskom vijeću Vogošća, koji je od nadležnih zatražio informaciju o tome dokle se stiglo s realizacijom najavljene rekonstrukcije i nadziđivanja Upravne zgrade KSC-a. Odgovor koji je dobio otvorio je, čini se, mnogo više pitanja nego što je ponudio objašnjenja.
-Sve to dolazi nakon godina najava i obećanja rekonstrukcije ove zgrade koja se nalazi u očajnom stanju, kaže Gluhović. Ako su postojali ozbiljni problemi s konstrukcijom i isplativošću projekta, zašto građanima to nije jasno rečeno ranije?
Zašto su ulagana sredstva u idejna i druga projektna rješenja i zašto se najavljivalo izvođenje radova koji se, kako sada vidimo, neće realizovati? Građani Vogošće zaslužuju istinu, a ne godine lažnih obećanja!
Upravo tu leži suština problema.
Nije sporno da se od nekog projekta može odustati ako stručne analize pokažu da njegova realizacija nije tehnički moguća ili ekonomski opravdana. Naprotiv, odgovorno upravljanje javnim novcem podrazumijeva da se ne ulazi u investicije koje bi mogle proizvesti nesrazmjerno velike troškove.
Ali, zar se takve stvari ne utvrđuju na samom početku?
-Zar nije logično da se, prije izrade raskošnih idejnih rješenja, planiranja novih spratova, prostorija i sadržaja, angažuju stručnjaci građevinske struke koji će utvrditi u kakvom se stanju nalazi postojeći objekat, kakva je njegova nosivost i može li uopće podnijeti dodatno opterećenje, kaže Gluhović. Zar prvi korak nije trebao biti izrada stručne procjene konstruktivnih mogućnosti nadziđivanja i okvirne finansijskeopravdanosti takvog zahvata? Tek nakon pozitivnog stručnog mišljenja trebalo je pristupiti daljnjem projektovanju, planiranju sadržaja, raspisivanju tendera i predstavljanju budućeg izgleda objekta. Ako takva procjena nije urađena na vrijeme, onda se opravdano postavlja pitanje ko je i na osnovu čega odlučio da se javna sredstva ulažu u dokumentaciju za projekat čija osnovna izvodljivost prethodno nijebila potvrđena. A ako jeste urađena, zašto njeni nalazi nisu ranije predstavljeni javnosti? Obećanja su bila besplatna, ali projekti nisu. Najlakše je izaći pred građane, predstaviti lijepo osmišljene planove, pokazati crteže budućeg objekta i obećati da će Vogošća dobiti nešto novo, ljepše i funkcionalnije.
Za obećanja nije potrebno izdvojiti nijednu konvertibilnu marku.
Ali za projektovanje jeste.
Svako idejno rješenje, svaki stručni elaborat, projektna dokumentacija, tenderska procedura i eventualni aneks ugovora mogu podrazumijevati određene troškove.
A kada se sve sabere, račun ne plaćaju oni koji su obećavali, već građani iz budžeta koji pune svojim novcem.
Zbog toga bi bilo zanimljivo saznati koliko je do sada sredstava utrošeno na pripremu projekta rekonstrukcije i nadziđivanja Upravne zgrade KSC-a.
Koliko su koštala idejna rješenja? Koliko projektna dokumentacija? Koliko su plaćeni eventualni stručni elaborati? Jesu li potpisivani ugovori i aneksi koji su stvarali dodatne finansijske obaveze?
I, što je najvažnije, koliko se od te dokumentacije može iskoristiti za neko buduće, drugačije uređenje postojećeg objekta?
Bez preciznih podataka o ugovorima i izvršenim plaćanjima ne može se utvrditi stvarna visina troškova niti zaključiti da su sva dosadašnja ulaganja bila uzaludna. Ali upravo zato nadležni imaju obavezu da javnosti predoče potpun finansijski izvještaj. Jer, kada se troši javni novac, javnost ima pravo znati gdje je završila svaka marka.
Ko je odgovoran za pogrešan redoslijed poteza?
Posebno zabrinjava mogućnost da se godinama radilo na osmišljavanju budućih sadržaja, a da se tek naknadno ozbiljno otvorilo pitanje može li postojeća građevina uopće biti nadzidana.
Ako je zaista bilo tako, onda nije riječ samo o odustajanju od jednog projekta, nego i o mogućem propustu u planiranju investicije.
Građevinski stručnjaci znaju da nadziđivanje starijih objekata zahtijeva prethodnu provjeru nosivosti temelja, zidova, stubova, međuspratnih konstrukcija i drugih elemenata koji utiču na stabilnost građevine.
Takve provjere nisu nešto što se može ostaviti za kraj, nakon što su građanima već predstavljeni planovi i najavljivani radovi.
One su jedan od osnovnih preduslova za donošenje odgovorne investicione odluke.
Otuda se nameće pitanje: Je li neko od nadležnih požurio da građanima predstavi ono što bi želio graditi, prije nego što je utvrdio šta se uopće može izgraditi?
Ili su stručna upozorenja postojala ranije, ali nisu dobila odgovarajuću pažnju?
U oba slučaja javnost zaslužuje objašnjenje.
Nije dovoljno samo saopćiti da je nadogradnja finansijski neisplativa.
Potrebno je reći kada je to utvrđeno, ko je izradio stručnu procjenu, koliko bi koštalo neophodno ojačavanje konstrukcije i zbog čega se odustalo od ranije predstavljenog rješenja.
Bez tih odgovora ostaje utisak da se jedan dugogodišnji projekat pokušava tiho skinuti s dnevnog reda, kao da nikada nije ni bio najavljivan.
Građanima ostaju stara zgrada i nova razočarenja.
-Javna sredstva, vrijeme i povjerenje građana nisu igračka u rukama vlasti, poručuje Alija Gluhović. Vogošća ne smije biti općina u kojoj se projekti najavljuju, obećavaju i koriste za predizborne kampanje, a zatim se od njih odustaje bez odgovornosti. Klub vijećnika „Naprijed BiH“ tražit će odgovornost nadležnih za godine lažnih obećanja, obmanjivanja građana i neispunjenih najava o rekonstrukciji Upravne zgrade JU KSC Vogošća.
Ovakav stav otvara i pitanje političke odgovornosti onih koji su u proteklim godinama javnosti predstavljali projekat kao važan iskorak u unapređenju kulturne infrastrukture.
Jer, građanima nisu potrebne samo lijepe makete, projektne vizualizacije i svečane najave.
Potrebni su im konkretni rezultati.
Upravna zgrada KSC-a i dalje je objekat kojem je potrebno ozbiljno uređenje. Odustajanje od nadziđivanja ne bi smjelo značiti i odustajanje od njene sanacije, održavanja i stvaranja primjerenijih uslova za rad ove javne ustanove.
Ako se ne mogu graditi novi spratovi, mogu li se barem urediti postojeći?
Može li se pristupiti obnovi fasade, sanaciji dotrajalih dijelova objekta, poboljšanju energetske efikasnosti i uređenju unutrašnjih prostorija?
Zašto se, umjesto novog velikog obećanja, ne bi javnosti predstavio realan, finansijski održiv plan sanacije postojeće zgrade?
Jer, od velikih priča i obećanja građani nemaju mnogo koristi ako im na kraju ostane samo ono što su imali i prije – dotrajala zgrada koja čeka bolje dane.
Priča o Upravnoj zgradi KSC-a nije jedina koja otvara pitanje opravdanosti ulaganja budžetskih sredstava u projekte čija je realizacija ostala neizvjesna.
Svojevremeno se mnogo govorilo i o formiranju nove industrijske zone na prostoru nekadašnje kasarne „Enver Šehović“ u Semizovcu.
Predstavljani su planovi o privrednom razvoju, otvaranju novih proizvodnih pogona, privlačenju investitora i stvaranju novih radnih mjesta.
Prema ranije iznesenim navodima, više od milion konvertibilnih maraka uloženo je u čuvanje i opremanje prostora te pripremu projekta buduće industrijske zone.
Međutim, postojala je jedna vrlo važna okolnost – taj prostor nije bio dodijeljen Općini Vogošća na trajno korištenje.
Na kraju je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine prostor dodijelila Specijalnoj policiji Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova.
Tako su i veliki planovi o industrijskoj zoni ostali neostvareni.
Naravno, bilo bi potrebno precizno utvrditi strukturu uloženih sredstava, njihovu namjenu i eventualnu preostalu vrijednost izvršenih ulaganja. Ali činjenica da se planirani projekat nije realizovao nameće pitanje jesu li prije ulaganja dovoljno razmotreni imovinskopravni odnosi i mogućnost trajnog raspolaganja prostorom.
Zašto se krenulo u ozbiljno planiranje investicije na zemljištu za koje nije bilo osigurano trajno pravo korištenja?
Ko je procjenjivao rizike?
Ko je donosio odluke?
I je li iko javnosti podnio potpun izvještaj o tome šta je od svih tih ulaganja ostalo?
To su pitanja na koja građani imaju pravo dobiti odgovore.
Nije problem odustati od projekta, problem je ne odgovarati za obećanja.
Nijedna vlast ne može garantovati da će svaki najavljeni projekat biti realizovan.
Nekada se promijene okolnosti, nekada nedostaje novca, nekada stručne analize pokažu da planirano rješenje nije dobro.
Ali odgovorna vlast mora znati objasniti zbog čega je došlo do promjene plana.
Mora priznati eventualne greške, predstaviti troškove i ponuditi novo, realno rješenje.
Ono što građane posebno iritira jeste praksa u kojoj se projekti najavljuju s velikom pompom, predstavljaju kao historijski iskoraci, a onda, kada se od njih odustane, nestanu iz javnog prostora bez ozbiljnijeg objašnjenja.
Za uspjehe se organizuju svečanosti, presijecaju vrpce i dijele zahvalnice. Za neuspjehe se, uglavnom, traže opravdanja.
Ili se jednostavno šuti.
A šutnja nije odgovor.
Pogotovo kada je riječ o novcu građana.
Pred nama su uskoro novi izborni ciklusi, nova predstavljanja kandidata, novi programi i, sasvim sigurno, nova obećanja.
Ponovo će se govoriti o kapitalnim investicijama, modernizaciji javnih objekata, razvoju privrede, novim radnim mjestima i boljem životu građana.
Ponovo će se predstavljati planovi koji će, barem na papiru, izgledati gotovo savršeno.
Ali prije nego što povjeruju u nova obećanja, građani bi trebali dobiti odgovore na pitanja o starima.
Šta je bilo s rekonstrukcijom Upravne zgrade KSC-a?
Koliko je novca potrošeno na projekat od kojeg se sada odustaje?
Zašto se mogućnost nadziđivanja nije utvrdila prije ulaganja u idejna rješenja?
Ko je odgovoran za eventualne propuste?
I kada će, konačno, postojeća zgrada biti uređena?
Jer, nije dovoljno kazati da nešto nije isplativo tek nakon što su u pripreme uloženi vrijeme i novac.
Takav odgovor možda može zatvoriti jednu administrativnu proceduru, ali ne može zatvoriti pitanje odgovornosti.
A možda bi za buduće projekte trebalo uvesti jedno jednostavno pravilo: prije nego što građanima obećate nove spratove, provjerite mogu li ih stari temelji izdržati.
U protivnom, Vogošća bi mogla postati općina u kojoj se najviše gradi na papiru, najviše ulaže u obećanja, a najmanje odgovara za ono što nije urađeno.
Idu izbori.
Bit će, nema sumnje, novih idejnih rješenja, novih projekata, novih obećanja i novih fotografisanja.
Samo da se ne dogodi da, nakon još nekoliko godina, građani ponovo slušaju isto objašnjenje: Htjeli smo, planirali smo, obećavali smo, ali smo naknadno utvrdili da se ne isplati.
A novac?
E, on se, za razliku od obećanja, ne može vratiti novom predizbornom pričom.
Jer, obećanja možda jesu besplatna, ali njihove posljedice građani itekako skupo plaćaju.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.