Jedna od njih je ulica Munira Gavrankapetanovića.
Oni koji „zalutaju“ u ovu sarajevsku ulicu nemalo će se iznenaditi prizorom koji su, izgleda, osmislili oni kojima je elektroenergetska infrastruktura važnija od prostora kojim ljudi svakodnevno prolaze i u kojem žive.
Stubovi za elektro kablove postavljeni su direktno na šetnici i tik uz stambene objekte, dok se kablovi nadvijaju nad prostorom u kojem građani svakodnevno borave. Nekim stanarima žice su toliko blizu balkonima da čovjek ne može a da se ne zapita: je li ovo zaista najbolje i najsigurnije moguće rješenje?
Stanari su upozoravali. Molili. Ukazivali na problem. Tražili da se stubovi pomjere, a kablovi izmjeste dalje od balkona i stambenih objekata.
šta su dobili?
Ne rješenje.
Ne ozbiljan razgovor.
Ne obrazloženje stručnjaka.
Dobili su čuvenu rečenicu koja bi komotno mogla stajati na ulazu u mnoge naše institucije:
-Šta se bunite? Žice su izolovane!
E, pa dobro.
Ako je to odgovor, onda se građani zaista nemaju šta buniti.
Kao što se nemaju šta buniti ni ako im je rupa na cesti pred kućom. Neka je rupa, bitno je da je cesta nekada bila asfaltirana.
Ne trebaju se buniti ni zbog neispravne ulične rasvjete. Bitno je da je sijalica postojala.
Ne trebaju se buniti ni zbog kablova nadomak balkona. Bitno je da su – izolovani.
Samo još da neko iz nadležne službe objasni šta se tačno mora dogoditi da bi zabrinutost građana prestala biti „bespotrebno bunjenje“ i postala razlog za reakciju.
Jer izolacija, koliko god bila kvalitetna, nije magična riječ kojom se završava svaka rasprava o sigurnosti.
Materijali stare. Instalacije se oštećuju. Vremenski uslovi djeluju. Nezgode se događaju. Zato i postoji održavanje, kontrola i preventivno djelovanje.
A prevencija, valjda, upravo znači da se reaguje prije nego što se nešto dogodi.
Ili smo mi tu riječ pogrešno razumjeli?
Najzanimljivije je, međutim, to što stanari ne traže ništa spektakularno. Ne traže fontanu, park ni spomenik. Ne traže ni da se preko noći izgradi nova elektroenergetska mreža.
Traže da se, ako za to postoje tehnički uslovi, stubovi pomjere i kablovi izmjeste dalje od balkona.
Dakle, traže da se problem pogleda.
Samo pogleda.
Da stručna služba izađe na teren, procijeni situaciju i kaže: može ili ne može. Ako ne može – neka objasne zašto. Ako može – neka se uradi.
Ali čini se da je i to nekima prevelik zahtjev.
Jer lakše je građaninu reći „žice su izolovane“ nego otvoriti dokumentaciju, izaći na teren, razgovarati sa stanarima i eventualno priznati da bi se postojeće rješenje moglo napraviti drugačije.
A tu dolazimo do onog mnogo većeg problema od samih stubova.
Do odnosa prema građaninu.
Do one posebne vrste administrativne arogancije u kojoj onaj ko postavlja pitanje postaje problem, a onaj kome je pitanje upućeno ponaša se kao da mu građanin remeti mir.
Kao da građanin nema pravo pitati.
Kao da nema pravo biti zabrinut.
Kao da nema pravo tražiti da mu se objasni zbog čega se nešto nalazi upravo tamo gdje se nalazi.
A posebno je zanimljivo što bi se nadležni vjerovatno veoma brzo zainteresovali kada bi neko počeo koristiti njihovu infrastrukturu na način koji njima ne odgovara.
-Ne dirajte kablove!
-Ne prilazite stubu!
-Ne ugrožavajte infrastrukturu!
Naravno.
Ali kada građanin kaže da se ta ista infrastruktura nalazi preblizu njegovom balkonu, onda – ništa.
-Žice su izolovane!
Kao da je to univerzalni odgovor na sva pitanja.
Jedan od prolaznika kojeg smo zatekli na licu mjesta duhovito je primijetio:
-Da kojim slučajem neka od domaćica počne vješati veš za sušenje na elektroenergetske kablove, iz „Elektrodistribucije“ bi brzo reagovali. Ne bi tada bilo „žice su izolovane“. Tada bi se vrlo dobro znalo šta je opasno i šta se ne smije dirati.
Možda je u tome i suština naše priče.
Kada građanin nešto traži od institucije – može čekati.
Kada institucija nešto traži od građanina – onda se zna red.
A kada se pojavi problem koji bi možda trebalo riješiti prije nego što postane opasan, onda se čeka.
Čeka se.
I čeka.
Sve dok se jednog dana ne pojavi pitanje:
-Ko je ovo ovako postavio?
A tada obično počinje ono naše dobro poznato prebacivanje odgovornosti.
Nije do nas.
Tako je bilo ranije.
Neko drugi je postavljao.
Nije bilo prijava.
Nismo znali.
Niko nas nije obavijestio.
A stanari?
Stanari su, izgleda, upozoravali.
Samo što njih niko nije dovoljno ozbiljno slušao.
I zato bi nadležni, umjesto da građane ubjeđuju kako „nema razloga za brigu“, mogli jednostavno uraditi ono što se od odgovornih službi i očekuje: provjeriti stanje, stručno procijeniti rizik i, ako postoji mogućnost sigurnijeg rješenja, problem otkloniti.
Jer nije svrha institucije da građaninu objašnjava zašto mora živjeti s problemom.
Svrha je da problem, kada je moguće, riješi.
I još nešto.
Ne mora svaki problem čekati nesreću da bi postao dovoljno važan.
Ne mora neko doživjeti strujni udar da bi se zaključilo da su kablovi možda bili preblizu.
Ne mora se dogoditi tragedija da bi neko rekao:
-Možda smo ovo ipak trebali ranije provjeriti.
To je ona logika po kojoj smo, nažalost, postali poznati: prvo se dogodi, onda se reaguje.
Prvo posljedica, pa tek onda pitanje uzroka.
Prvo šteta, pa onda odgovornost.
Prvo nesreća, pa onda komisija.
A prevencija?
Prevencija je izgleda luksuz.
Stubovi ostaju.
Kablovi ostaju.
Stanari ostaju sa svojim balkonima i svojim pitanjima.
A nadležni ostaju pri svome:
-Šta se bunite? Žice su izolovane!
Pa dobro, gospodo.
Ako su zaista toliko sigurni u to da je sve urađeno kako treba, zašto onda ne saslušati građane, izaći na teren i stručno objasniti situaciju?
Zašto ne razmotriti mogućnost da se stubovi pomjere?
Zašto ne provjeriti može li se trasa kablova izmjestiti?
Zašto se preventivna mjera doživljava kao napad na instituciju?
I na kraju, možda najvažnije:
Zašto građanin mora čekati da se nešto dogodi da bi njegovo upozorenje bilo shvaćeno ozbiljno?
Odgovor na to pitanje možda nećemo dobiti.
Ali zato imamo prizor koji govori više od hiljadu odgovora: stubovi na šetnici, kablovi uz balkone i građani koji se pitaju može li se nešto uraditi prije nego što bude kasno.
A ako ni to nije dovoljno da se nadležni pokrenu, onda ostaje samo ona stara, pomalo gorka bosanska:
Ne diraj ništa. Dobro je dok se ništa nije desilo.
I to je Bosna i Hercegovina.
Naša posla.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.