Bila je više od običnog ukrasa. Svojim izgledom, žuborom vode i položajem predstavljala je sastavni dio ambijenta parka, mjesto pored kojeg se zastajalo, odmaralo, razgovaralo i provodilo slobodno vrijeme.
Fontane u parkovima nikada nisu samo građevinski ili dekorativni elementi. One prostoru daju život. Zvuk vode unosi smirenost, oplemenjuje ambijent i stvara osjećaj uređenosti i brige o javnom prostoru. U gradovima i naseljima fontane su često mjesta susreta i prepoznatljivi simboli pojedinih prostora. One povezuju prirodu, arhitekturu i ljude, a njihovo prisustvo govori i o odnosu jedne zajednice prema prostoru koji pripada svima.
Tokom Odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995. godine fontana je značajno oštećena i kao takva predstavljala je opasnost za građane koji su se odmarali u njenoj blizini.
Vogošće su, stoga, bili obradovani kada su 13. aprila 2010. godine, zbog njene sanacije, radnici KJKP „Park“ uklonili fontanu.
Mnogi su tada vjerovali da je riječ samo o privremenom potezu. Oštećena fontana bit će popravljena, obnovljena i vraćena na svoje mjesto. Park će ponovo dobiti svoju ljepoticu, a prostor će biti uređen onako kako i zaslužuje.
Ali radost se ubrzo pretvorila u razočarenje.
Godine su prolazile od njenog uklanjanja, a fontana se nikako nije vraćala na mjesto na kojem je decenijama krasila park.
Odgovorni iz Općine Vogošća kao da su zaboravili svoja predizborna obećanja o njenoj sanaciji. Građani Vogošće, međutim, nisu zaboravili svoju fontanu.
-Očito je fontana zalutala do nekog otpada, govorili su tada oni koji su u ovom parku „ubijali“ svoje slobodno vrijeme.
Možda je u toj šali bilo i više istine nego što se na prvi pogled činilo. Jer, kada se nešto ukloni iz javnog prostora uz obrazloženje da će biti popravljeno i vraćeno, građani s pravom očekuju da se to obećanje i ispuni. Javna vlast nije vlasnik javnog prostora – ona je njegov upravitelj i, prije svega, servis građana.
A upravo je tu, čini se, nastao problem.
Mjesto na kojem je nekada stajala fontana godinama je postajalo sve veće ruglo usred naselja. Umjesto da se stara fontana rekonstruiše i vrati tamo gdje je pripadala, pribjegavalo se improvizacijama.
A onda je na tom prostoru, gotovo slavodobitno, puštena voda, čime je prostor dobio neku novu formu, ali ne i onu vrijednost koju je nekada imao.
Jer nije dovoljno pustiti vodu da bi se dobila fontana.
Fontana je i oblik, i arhitektura, i ambijent, i zvuk, i vizuelni identitet prostora. Ona je dio parka, a park nije samo komad zemlje sa nekoliko stabala i klupa. Park je javni dnevni boravak jednog naselja. To je prostor u kojem se susreću djeca, penzioneri, roditelji, prolaznici i svi oni koji žele na trenutak pobjeći od gradske svakodnevice.
Zato i nije svejedno hoće li se u tom prostoru nalaziti uređena i funkcionalna fontana ili improvizacija koja samo podsjeća na ono što je nekada bilo.
Nakon brojnih upita građana šta se dogodilo s nekadašnjom fontanom, nadležni su, umjesto da vrate staru i obnovljenu fontanu, 2023. godine raspisali konkurs za izradu idejnog rješenja nove fontane koja bi trebala krasiti ovaj prostor (!!??)
Svrha i cilj konkursa, kako je tada navedeno, bili su dobijanje kvalitetnog idejnog rješenja koje bi u prostornom, ambijentalnom, vizuelnom i funkcionalnom smislu stvorilo ugodan prostor za buduće korisnike, sa svim karakteristikama fontane u gradskom parku.
Lijepo zamišljeno.
Ali šta se poslije toga dogodilo?
Građani Vogošće na to, koliko je javnosti poznato, još uvijek nisu dobili jasan odgovor.
Ko je pobijedio na konkursu?
Da li je idejno rješenje izabrano?
Ako jeste, kako ono izgleda?
Kada će biti izrađena fontana?
I, ono najvažnije – kada će u vogošćanskom parku ponovo poteći voda?
Šuti administracija.
Šuti i žubor vode.
A javnost čeka.
Umjesto jasne informacije i konkretnih rokova, građani ponovo gledaju u isti prostor i pitaju se šta se događa.
Nije problem samo u fontani.
Problem je u odnosu prema javnom prostoru, prema građanima i prema datim obećanjima.
Ako je stara fontana bila oštećena, mogla je biti rekonstruisana. Ako rekonstrukcija nije bila moguća ili nije bila racionalna, moglo se objasniti zašto. Ako je raspisan konkurs za novo rješenje, onda je najmanje što javnost očekuje – transparentan ishod tog konkursa i informacija o tome kada će izabrano rješenje biti realizovano.
Građani ne traže nemoguće.
Ne traže velelepne građevine, skupe projekte i spektakularne zahvate. Traže da prostor u kojem žive bude uređen, funkcionalan i dostojan ljudi koji ga svakodnevno koriste.
Traže i nešto što bi trebalo biti sasvim normalno – da institucije rade ono što su obećale i da javnost o tome bude pravovremeno i potpuno informisana.
Jer kada vlast godinama uklanja problem, potom pravi improvizacije, zatim raspisuje konkurs, a onda šuti o njegovom ishodu, onda više nije riječ samo o fontani.
Riječ je o inertnosti.
O nedostatku odgovornosti.
O odnosu prema javnom prostoru koji ne bi smio biti prepušten improvizaciji i zaboravu.
Vogošćani su svoju fontanu zapamtili.
Zapamtili su gdje je stajala, kako je izgledala i kako je žubor vode nekada oplemenjivao ovaj park.
Zapamtili su i obećanja da će biti obnovljena.
A sada, umjesto nje, na prostoru koji je nekada bio ukras parka, nalazi se ceradom prekrivena površina koja više liči na spomen-obilježje nego na najavu nekog novog sadržaja.
Spomen-obilježje čemu?
Možda upravo propalim obećanjima.
Možda godinama čekanja.
Možda inertnosti lokalne vlasti.
A možda i vremenu u kojem je bilo lakše napraviti improvizaciju nego završiti ono što je davno obećano.
I dok se čeka da administracija progovori, građani mogu samo pitati:
Hoće li nova fontana zaista biti postavljena ili će i konkurs završiti kao i ona stara fontana – negdje između obećanja, improvizacije i zaborava?
Jer park bez fontane može postojati.
Ali park u kojem je nekada žuborila voda, danas šuti. Ostavlja se utisak da je zajedno s vodom presušila i odgovornost onih koji su obećali da će ona ponovo poteći.
I to je život.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.