Održan Godišnji skup porodica nestalih Vogošća: "Memorija sjećanja nije izraz mržnje niti želje za osvetom, nego moralna obaveza prema ubijenima"

Brojni građani, članovi porodica ubijenih i nestalih, predstavnici boračkih udruženja, Općine Vogošća, političkog i društvenog života, okupili su se kako bi odali počast nevinim žrtvama i prisjetili se jednog od najtragičnijih dana u historiji ovog kraja.

Prije 34 godine agresorske snage, potpomognute lokalnim Srbima, izvršile su napad na Tihoviće. Tog kobnog dana na svojim kućnim pragovima i ognjištima mučki je ubijeno trideset mještana. Njihove kuće i imanja su opljačkani i spaljeni, a zločin je poprimio razmjere koje ni vrijeme nije uspjelo ublažiti. Kao da nije bilo dovoljno što su ljudima oduzeli živote i na najsvirepiji način ih usmrtili, počinioci su tijela ubijenih postavili na automobilske gume i spalili, pokušavajući zajedno s njima uništiti i tragove zločina.

Polaganjem cvijeća na Spomen-obilježju poginulim mještanima Tihovića brojne delegacije Koordinacije boračkih udruženja, Općine Vogošća i političkih stranaka koje participiraju u Općinskom vijeću odale su počast ubijenim Tihovljanima, ali i svim braniocima koji su tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995. godine utkali svoje živote u temelje slobode.

O događajima iz jula 1992. godine govorili su Ema Čekić, predsjednica Udruženja „Porodice nestalih Općine Vogošća“, Migdad Hasanović, načelnik Općine Vogošća i Alija Kožljak, šef Kabineta predsjedavajućeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denisa Bećirovića.

Svi govornici uputili su gotovo identičnu poruku – da se istina o onome što se dogodilo ne smije prepustiti zaboravu. Naglasili su da memorija sjećanja nije izraz mržnje niti želje za osvetom, nego moralna obaveza prema ubijenima i zalog budućim generacijama.

U vremenu kada se sve češće pokušavaju relativizirati ili negirati ratni zločini, kultura sjećanja postaje jedan od najvažnijih stubova očuvanja dostojanstva žrtava. Istina nije prepreka pomirenju – naprotiv, ona je njegov jedini čvrst temelj. Samo društvo koje ima snage pogledati vlastitu prošlost i priznati činjenice može graditi budućnost oslobođenu novih sukoba. Zato okupljanja poput ovog nisu samo komemoracije nego i svojevrsni časovi historije, namijenjeni prvenstveno mladim generacijama koje moraju znati kroz kakvu je golgotu prošla Bosna i Hercegovina kako se takvo zlo nikada i nikome više ne bi ponovilo.

-Trideset i četiri godine traganja za nestalima borimo se sa pravdom i nepravdom, rekla je Ema Čekić. Nepravda je to što za ovaj gnusni zločin u Tihovićima još uvijek niko nije odgovarao. Sve ove godine čekamo pravdu i nisam sigurna da ćemo je dočekati. Poručujem svim institucijama da se aktivnije uključe u proces traženja nestalih, ali i kažnjavanja odgovornih za zločine. Ovdje su ljudi ubijani samo zato što su bili Bošnjaci, muslimani. Ne postoji cilj koji može opravdati ubijanje nedužnih civila. Bol porodica traje već 34 godine. Kroz memoriju sjećanja mora se govoriti istina – da je ovdje izvršena agresija i etničko čišćenje. Budućnost se može graditi samo na istini, a zločini se ne smiju zaboraviti niti ponoviti.

Načelnik Općine Vogošća Migdad Hasanović istakao je da je tlo Tihovića natopljeno krvlju svojih stanovnika.

-Kažu da je komad zemlje natopljen vodom obično blato, a da je komad zemlje natopljen krvlju – domovina, rekao je Hasanović. Tlo Tihovića natopljeno je krvlju. Tihovljani su uvijek pokazivali šta znači biti dostojanstven i hrabar čovjek, kako se bori za svoju porodicu i svoj dom. Ovdje se danas sjećamo ljudi koji su željeli samo živjeti u miru. Drugi im to nisu dozvolili. Ne trebamo štedjeti riječi – ovo su počinili zločinci, pa usudio bih se reći fašisti. Mi ovim riječima ne tražimo osvetu. Tražimo istinu i odgovornost. Ubijeni nisu fikcija. To su naša braća, naše sestre, naši očevi. Iako su stradali, oni nisu samo žrtve – oni su pobjednici. Žrtve traže sažaljenje, a pobjednici zaslužuju poštovanje.

Alija Kožljak poručio je da ovaj dan nije samo sjećanje na tragediju nego i zavjet budućim generacijama.

-Ovo nije samo dan kada obilježavamo godišnjicu stradanja mještana Tihovića, rekao je Kožljak. Ovo je dan kada se zavjetujemo da ćemo čuvati istinu od zaborava. Samo istina može otvoriti put povjerenju, pomirenju i zajedničkoj budućnosti. Moramo ostati zajedno i čuvati Bosnu i Hercegovinu, jer niko drugi to neće učiniti umjesto nas. Ako nas ovakvi dani nauče da nemamo prečih od ljudi koji žive pored nas i da se možemo osloniti jedino jedni na druge, onda će i ova bol imati svoju opomenu i svoj smisao.

Posebno potresan trenutak obilježavanja bio je na mezarju u Tihovićima, gdje je nakon proučenog Jasina izvršen ponovni ukop posmrtnih ostataka Đemala Hadžića, jednog od ubijenih mještana.

Njegovi posmrtni ostaci jednom su već bili ukopani, a porodica je vjerovala da je nakon dugogodišnjeg traganja konačno pronašla makar djelić mira. Međutim, nakon naknadne reekshumacije ustanovljeno je da se u mezaru nisu nalazili njegovi posmrtni ostaci, nego ostaci druge osobe. Tek dodatnim DNK analizama potvrđen je identitet Đemala Hadžića, pa je njegova porodica danas, nakon svih ovih godina, bila primorana po drugi put obavljati dženazu i ukop svog najmilijeg.

Teško je pronaći riječi kojima bi se opisala bol porodice koja je, umjesto da pronađe smiraj, morala ponovo proživjeti jednu od svojih najvećih životnih tragedija. Drugi ukop nije bio samo administrativna ili forenzička procedura – bio je ponovno otvaranje rana koje nikada nisu ni zacijelile. Svaki novi ispraćaj vraća slike rata, gubitka i neizvjesnosti kroz koju su porodice nestalih prolazile više od tri decenije. Upravo zato proces traženja nestalih nije samo pitanje identifikacije posmrtnih ostataka, nego prije svega pitanje ljudskog dostojanstva, prava porodica da znaju istinu i da svoje najmilije isprate na vječni počinak na način koji zaslužuju.

Pored posmrtnih ostataka Đemala Hadžića izvršen je i trajni ukop još petnaest neidentifikovanih posmrtnih ostataka ubijenih stanovnika Tihovića.

Obilježavanje još jednom je poslalo snažnu poruku da vrijeme ne može izbrisati istinu niti umanjiti bol porodica koje već tri i po decenije čekaju pravdu. Njihova borba nije usmjerena ka osveti, nego ka istini, pravdi i dostojanstvu. Upravo zato kultura sjećanja ostaje trajna obaveza svih generacija. Samo narod koji pamti može sačuvati vlastito dostojanstvo, a samo društvo koje je spremno prihvatiti istinu može graditi pravednu i sigurnu budućnost za one koji dolaze.