Admir Mašić porijeklom je iz malog mjesta Gornje Kolibe kod Bosanskog Broda, živio je u Slavonskom Brodu, potom u Rijeci. Kada je njegova porodica izbjegla u Rijeku bio je tinejdžer, sa majkaom je tražio srednju škola koja bi ga pristala upisati. Statusi izbjeglica početkom devedesetih još nisu bili regulisani.
„Moja karijera nastala je iz mješavine sreće i očaja. Osjećao sam se kao da živim u paralelnom svijetu. Sastavljenom od diskriminacije. Patnje. Bez prava, bez novca, bez izgleda. Ali nadao sam se obrazovanju”, kaže Mašić za Voice of America.
„Prvu školu koju smo našli ja i mama, kada smo hodali po Rijeci i tražili školu da upišem, bila je Kemijsko-tehnološka škola. Tu sam prve dvije godine bio gost, jer tada zakoni još nisu regulisali izbjeglički status, nagovorili smo nekako direktora da me kao izbjeglicu iz Bosne pusti”, prisjeća se Mašić.
U školi se istakao kao vrstan hemičar na takmičenjima, svojevrsnim hemičarskim olimpijadama.
“Otkrio sam talenat za hemiju i primijetili su me Italijani koji su dolazili kod nas u izbjeglički kamp i predložili mi da studiram hemiju u Torinu”, priča Mašić.
Diplomirao je s najvišim ocjenama, a potom osnovao firmu koja se bavila restauracijom starina, što je pobudilo njegovo interesovanje za drevne kulture.
Doktorirao je radeći na čuvenim Svicima Mrtvog mora, i počeo raditi na Institutu Max Planck za koloide u Potsdamu, u Njemačkoj. Na kraju su ga ova istraživanja i vrijedan rad doveli do čuvenog američkog MIT-a, gdje predaje na fakultetu, ali je i osnivač svoje laboratorije i istraživačke grupe.
„Ja sam Bosanac, imam italijansko srce, njemački pasoš, američki mozak. Osjećam se građaninom svijeta”, kaže Mašić.
Mašićeva laboratorija na MIT istražuje građevinske materijale i traži inspiraciju iz bioloških materijala i drevnih materijala.
„Sve što radimo je u cilju da napravimo beton i cement koji će biti održivi materijali. Beton u ovom trenutku nije održiv i proizvodnja ima velike emisije ugljičnog dioksida, što nije dobro po okoliš”, govori on.
Analize rimskog betona pokazuju da one sadrže grumenčiće vapna. Neki su ovo smatrali prosto nedostatkom u tehnološkom procesu pravljenja betona, ali činjenica da su se Rimljani čvrsto držali upravo tog procesa govori u prilog tome da su zapravi htjeli ovakva svojstva materijala.
Naravno, Rimljani nisu mogli predvidjeti da će njihove građevine trajati ovako dugo i nisu pravili beton s tom namjerom, ali im je trebao materijal koji se brzo stvrdnjava da bi mogli brzo graditi – i to ne samo zgrade, nego i pristaništa te akvadukte.
Mašićev tim je proizveo beton modernim i antičkim metodama i onda su izazivali pukotine u materijalu da testiraju pretpostavku. U uzorcima koji nisu pravljeni pomoću živog kreča, voda je samo tekla i nije dolazilo do zacjeljivanja.
Tim sa MIT-a se nada da će ovo stvoriti beton koji ima duži životni vijek te da će utjecati na proizvodnju cementa i betona tako da se emisije ugljičnog dioksida smanje, a ovaj materijal učini održivijim i ekološki prihvatljivijim. Drevne mudrosti Rimljana, koje su počivale i na alhemijskim principima kombinacije četiri elementa – vatre, vode, zraka i zemlje – stvorile su prve “pametne materijale” od kojih i danas možemo učiti i prilagođavati ih svojim potrebama.
Kompletnu priču o dr. Admiru Mašiću pročitajte na Voice of America.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.