Abdulrahman i njegova porodica bili su među mnogim Palestincima koji su putovali na jug duž puta Salah al-Din, glavnog autoputa koji povezuje sjever i jug Pojasa Gaze, kada je ogromna eksplozija odjeknula samo nekoliko stotina metara od mjesta gdje su se nalazili.
Tog dana, dok su porodice krenule na jug nakon izraelske naredbe za evakuaciju i obećanja o sigurnom kretanju, najmanje 70 ljudi je ubijeno u zračnim napadima na vozila koja su napuštala Gazu.
“Preživjeti taj zračni napad bilo je kao čudo”, rekao je Abdulrahman Ammar koji je u to vrijeme bio u automobilu sa svojih pet sestara i roditelja.
“Kamion koji je pogođen bio je pun ljudi. Desetine porodica”, prisjetio se 26-godišnjak blijedog lica. “Nakon napada, vidjeli smo tijela po cijelom putu, razbacana i raskomadana. Osjećali smo kao da je vrijeme da i mi umremo.”
Abdulrahman i njegova porodica su u početku bili paralizovani strahom i neodlučnošću.
“Nismo znali šta da radimo – da se vratimo ili da nastavimo svoj put”, prisjetio se. “Ali smo se onda nastavili kretati prema jugu i sklonili se u jednu školu”, piše Aljazeera.
Predah od rata kojem se porodica nadala nije se mogao naći u školi koju vode Ujedinjeni narodi.
“Ne samo da smo patili od nedostatka dnevnih zaliha kao što su hrana i voda, već, kao šestočlana porodica koju čine žene, nismo imali privatnost”, prisjetila se Sanaa, Abdulrahmanova 25-godišnja sestra.
“Bježali smo od užasa, ali imali smo još mnogo toga, poput kupatila, naših soba, naše kuće, našeg prostora za spavanje i jelo”, kaže Sanaa. “U školi smo morali da se smjestimo u jednu učionicu – prostoriju od samo šest kvadratnih metara sa još 30 stranaca.”
Žene i djeca su ostali u školi dok su muškarci spavali u dvorištu ispred.
I cijelo vrijeme se nastavljalo izraelsko bombardovanje Gaze.
‘Mogli smo osjetiti kako podovi plešu’
Noći – obasjane putanjama projektila i svjetlošću eksplozija – bile su praćene vriskom porodica zbijenih u školi.
“Mogli smo osjetiti kako podovi plešu”, prisjetio se Abdulrahman.
Malo ko je mogao da spava. Tokom rijetkih trenutaka relativne tišine, porodica Ammar je sjedila zajedno i molila se za sigurnost, prije pridruživanja svojim neispavanim drugovima u iščekivanju izlaska Sunca.
Porodica Ammar bila je među prvima koja je pobjegla na jug Gaze. Ali nakon nekoliko dana u skloništu, u strahu da je bombardovanje sve bliže i da im nedostaju osnovne potrepštine, osjećali su da nemaju izbora osim da se vrate u svoj dom u gradu Gaza.
“Nismo imali mnogo izbora”, kaže Abdulrahman o odluci svoje porodice.
Dan kada su se vratili, Abdulrahman i njegova porodica nisu mogli pronaći taksi, pa su hodali gotovo šest kilometara prema svojoj kući.
“Mi smo zagrlili svoj prtljag i pratili cik-cak obrazac kretanja kako bismo smanjili mogućnost da nas povrijede bilo koji od obližnjih zračnih napada”, prisjetio se Abdulrahman.
Na kraju su pronašli taksi i osmočlana porodica, zajedno sa odjećom i još nekoliko stvari koje su imali kod sebe, ušla je u vozilo.
Vozili su se u tišini, moleći se i zureći kroz prozore u prizore razaranja i u sravnjena naselja uz zvuke zračnih sirena i ratnih aviona.
Sve to vrijeme bombe su padale “posvuda oko nas”, rekao je Abdulrahman.
‘Šta da smo bili pogođeni?’
Abdulrahmanov otac, Suliman, koji je sjedio na prednjem sjedištu, tada je progovorio, izgovarajući ono što su se svi drugi plašili reći naglas: “Šta da nas pogodi zračni napad, baš kao što se desilo ljudima u kamionu neki dan?”
Njegova žena i djeca su ćutali.
Na kraju je Walaa, koja je u srednjim dvadesetim, rekla: “Onda bismo svi umrli. Tako je jednostavno.”
“Bolje je, ako svi znate, zar ne? Bez gladi, bez žeđi, i što je još važnije – bez straha” dodala je. “Imat ćemo vječni mir – mir koji nas tjera da se odmorimo od svega zbog čega patimo i polako umiremo svaki dan”.
Dok Izrael vodi svoj rat nad Gazom nakon napada Hamasovih boraca na jugu zemlje 7. oktobra – u kojem je ubijeno najmanje 1.405 ljudi – ukupno 5.791 Palestinac u Pojasu Gaze je ubijen, a više od polovine žrtava su žene i djeca. Gotovo milion Palestinaca je raseljeno na teritoriji na kojoj živi 2,3 miliona ljudi.
Abdulrahman kaže da ih je raseljavanje njegove porodice – koje evocira protjerivanje njegovih predaka tokom 1948. godine, koje Palestinci nazivaju Nakba ili katastrofa, iz Jaffe – naučilo lekciju o namjerama Izraela.
“Ako Izrael želi da budemo sigurni, vratit će nas tamo gdje smo prvi put bili prisilno raseljeni, iz naše kuće u Jaffi”, rekao je. “Ali sumnjam da to želi. Zapravo nas želi u vječnom izgnanstvu i terorisane do samog kraja naših života.”