Sa njegovim odrastanjem, izgleda da je odrastala i bivša SFRJ, velika zemlja nesretne sudbine. Zanimljivo je priča kako je osnovao svoju izdavačku kuću„Geopoetiku“.
-Dobio sam početkom devedesetih poziv da održim predavanje o srpskoj srednjovjekovnoj književnosti u Renu u Francuskoj. Bilo je to vrijeme Vukovara i ratnih zbivanja. Međutim nisam dobio potrebne papire od vojnog odsjeka, jer je tad bio period mobilizacije. Legalno sam tražio papire, sa namjerom da se vratim. Imao sam i kupljenu kartu. Sve se to toliko zakuhalo da mi je jedan od nadležnih generala u Beogradu, rekao da ću biti izveden pred vojni sud zbog defetizma, a čak možda i strijeljan za primjer drugima koji izbjegavaju da idu u rat. Zainatio sam se i rekao da neću nikada ići u Vukovar, te da ću izgleda prije dobiti metak od svojih. Moji su dedovi bili rodom iz Borova, srpskih sela u blizini Vukovara. Ja sam priču o mržnji Srba i Hrvata na tom području znao odavno, jer su mi oni pričali. Godine 1941, rat između Hrvata i Srba je počeo u istom tom Borovom selu. To su bili lovački krajevi i srpska sela su bila puna oružja. Tako je i 1991. godine Tuđman poslao Zenge da kazne buntovne Srbe baš u tom selu. Srbi su tad razvalili elitne Tuđmanove jedinice, pa je krenuo haos. Ja sam te ljude iz tih krajeva znao kao dijete. To je za mene još uvijek bila moja država. Nisam bio za to da krenem tamo u rat protiv mojih sugrađana.
Morao sam da se odazovem pozivu i otišao u motorizovanu jedinicu koja je kretala za Vukovar. Bila su tamo dva oficira koji su vijećali sat vremena, gledali su moje papire. Jedan je rekao da je shvatio da treba da idem u Francusku, jer je to u stvari tajni zadatak. Sve je djelovalo uvrnuto, pa sam ja potvrdio da je tako. Vratili su me kući. Tada je dosta pomogao tadašnji ministar kulture Željko Simić koji me je mnogo ranije naslijedio kao urednik kulture u „Studentu“. Uz njegovu intervenciju, konačno sam nekako i dobio dozvolu da putujem u Francusku. U to vrijeme mi se završavao prevod „Knjige o bambusu“ na francuski. Ona je bila prva knjiga objavljena u „Galimaru“ poslije Danila Kiša. Tada mi se zgadila sva ta situacija oko rata, pa kad sam se vratio u Beograd dao sam otkaz na sve svoje novinarske funkcije. Nisam želio da budem dio ni jedne redakcije u ratnom periodu. Vlajčić mi je tada rekao, zašto napuštam novinu „Politika“, kad se ona ne napušta, a ja sam rekao da nemam više živaca za taj posao. Osnovao sam 1993. godine sa tri prijatelja izdavačku kuću „Geopoetika“. I ona uspješno traje do dana današnjeg. Iako mnogi u to vrijeme nisu plaćali autorska prava, ja sam sve platio. Uvijek sam bio čist ko suza u tom poslu. Tada interneta još uvijek nije bilo, pa je to bio dobar način da se ostane u vezi sa svijetom. Objavljivali smo sjajne knjige i sa svim tim piscima napravili fantastične dugogodišnje odnose. Ima paralelna priča u „Hamamu Balkanija“ o mom izmišljenom druženju i polemisanju na historijske teme sa Orhanom Pamukom, turskim piscem. Orhan mi je zaista prijatelj i kada je pročitao roman, rekao je da sve podržava što sam rekao. Takve prijatelje ne bi mogli da steknemo da nismo radili pošteno i predano sve ove godine – priča Vlada Bajac.
Bajac je u svoj romanu „Hronika sudbine“ iz 2016 godine, opisao upravo period odrastanja u bivšoj Jugi, koje se poklapalo sa dolaskom rokenrola, hipi pokreta, studentskih revolucija, zapadnjačke kulture, kao i političkih i socijalnih lomova. Reklo bi se da se u ovom romanu ponajviše zanimao sopstvenom prošlošću, mada i drugi njegovi romani situirani često u daleku prošlost (Druid iz Sindiduna, Hamam Balkanija, Crna kutija) ili geografski udaljeni (Knjiga o Bambusu) imaju autobiografskih crta.
-Pokušao sam u tom romanu da osvijetlim figuru mog oca Aleksandra koji je bio jedan veliki avanturista i čudak. Kao đak sremsko karlovačke bogoslovije, na završnoj godini napravio je prvi domaći avanturistički film o Tarzanu. Sve je radio sa drugovima na obodima Dunava, Zbog tog filma umalo nije izbačen sa bogoslovije, jer je to za njih bilo bogohulno. Otišao je u rat sa partizanima i postao komunista. Poslije rata je studirao slavistiku. Imao je dosta sličnosti sa Kočom Popovićem, jer se dokazao u ratu. Krenuo je u tajne službe, gdje je bio vrlo uspješan, pa su ga poslali u diplomatiju. Tad sam se negdje i ja rodio, pa ga ponešto pamtih iz tih davnih vremena. Jedno vrijeme je proveo u zatvoru. Sedamdesetih kada je bio ponovo slobodan bio je jedan od prvih privatnih izdavača u Jugoslaviji. Našao sam jednu fotografiju kako je na svom štandu u hali 1 na sajmu knjiga, gotovo na istom mjestu gdje ja danas imam štand „Geopoetike“. Uz njega sam uvijek bio okružen knjigama. Zbog njegovog burnog života i diplomatije, promijenio sam jedno petnaest adresa. On se razveo vrlo rano sa mojom majkom, kad sam zaista bio jako mali. Bila je to burna ljubav. Moj otac je došao kao princ na bijelom konju, oslobodilac u Soko Banju gdje je ona živjela. Njen otac je bio bogari trgovac, pa su praktično bili zarobljeni. Moj otac ih je jednostavno spasio loše sudbine i doveo u Beograd. Ja i brat smo kasnije ostali da živimo sa ocem, a majka se preudala – priča Bajac.
Rođen je na Senjaku, a u Beogradu je završo gimnaziju, te upisao Filološki fakultet odsjek Jugoslovenska književnost sa opštom.
-Završio sam desetu gimnaziju na Topčideru. Tada je krenula priča sa rokenrolom koji nas je sve prosto zarazio. Na omotu romana „Hronika sumnje“ nalazi se moja jedna stara fotografija, gdje nas desetak sjedi na stepenicama kod konja, mi sviramo i pjevamo. Mislim da je to bilo početkom šezdeset osme godine. Mi zapravo demonstriramo protiv rata u Vijetnamu. Jako su nas tada privlačile ideje hipi pokreta. Policija nas je tek peti, šesti dan tjerala da idemo na Kališ, da tamo nastavimo proteste. Ja sam govorio engleski jezik dosta dobro i apsolutno sam bio oduševljen američkim „Bit“ pokretom i njihovim pjesnicima. Oni su u sebi spajali slobodu hipi generacije, kao i nevjerovatnu želju za duhovnim znanjima, koja su često dolazila sa istoka od indijske mahajana filozofije do zen budizma. Ti ljudi, počev od Ginzberga i Keroaka, su tražili nove izlaze i izazove. Taj put bitnika je mene ozbiljno zaveo. Bio je to za mene čitav novi kosmos. Napisao sam 1972. godine knjigu pjesama „Koji put do ljudi vodi“ u slobodnom stihu. Tada sam pisao pjesme o Janis Joplin, o Jimu Morrisonu. O uticajima istočnih kultura pisao sam malo kasnije u „Knjizi o bambusu“. U to vrijeme radio sam maturski rad o „Romanu o Londonu“ Miloša Crnjanskog koga sam tada dva puta i sreo. Puno sam prevodio u tom periodu. Družio sam se malo kasnije sa Davidom Albaharijem, najpriznatijim piscem naše generacije. Priredio sam zanimljive antologije pjesnika Bit generacije, Zen priče, Čan priče. Uradio sam veliki posao sa „Antologijom nove beogradske priče“, gdje su prvi put objavljeni radovi autora kao što su Petković, Mitrović, Pištalo, a koju su zdušno promovisali tada mladi kritičari Mihajlo Pantić i Aleksandar Jerkov – priča Vlada Bajac.
Postavljen je 1972. godine za urednika kulturne rubrike tada uticajnog lista „Sudent“, potom je kao urenik, prevodilac i novinar dugi niz godina radio u različitim medijima od Drugog programa Radio Beograda, preko Studija B, te B92, sve do popularnih magazina „Rok“ i „Huper“.
-Uvek sam radio paralelne poslove. Sjećam se kada sam postao urednik emisije „Ritam srca“ na „Studiju B“, iza čega je stajala tadašnja konferencija omladine. Tada sam osnovao školu novinarstva koja je kroz taj „Ritam srca“, postala veoma uticajna u Beogradu. Za urednike muzike tada sam postavio Petra Janjatovića i Dragana Kremera, kasnije naše vrsne rok kritičare i historičare. U redakciji sam na primjer imao kompletnu postave tadašnje grupe „U Škripcu“. Finansirao sam njihove prve nastupe, kao i novosadskom bendu „La Strada“ od kojih je nastala „Luna“. Davao sam tad sve pare koje sam uštedio da oni snime demo snimke – dodaje Bajac.
Kao osnivač radija „B92“ i kourednik magazina „Rok“ imao je veliki uticaj na generacije mladih početkom osamdesetih.
-Kada se gasila emisija „Ritam srca“, ja sam pripremio teren za osnivanje radija „B92“. Iz moje škole novinarstva iznikli su Veran Matić, te Alisa Stojanović koji su veoma značajni za nastanak radija „B92“. Uz moju podršku i dobru preporuku omladinskih struktura, nastao je „B92“. Alisa je često pričala o tome. Istovremeno, kada se „Ritam srca“ ugasio“, ja sam postao zamjenik glavnog urednika Pece Popovića u magazinu „Rok“. Peca i ja smo provodili mnogo vremena zajedno u pokušaja da podignemo priču o rokenrolu na viši nivo. Peca je bio skloniji populizmu i brojevima, a ja elitizmu. Oko nekih stvari se često nismo slagali. Ja sam na primjer gurao „EKV“ i „Lunu“, a on „Leb i sol“ i „Plavi orkestar“, ali zajedno smo imali izuzetnu širinu. Po našoj ideji realizovana je za časopis „Rok“ numera „Za milion godina“. Skupili smo tadašnju rok elitu iz bivše Juge. Važne smo stvari zajedno uradili u tom periodu. Ja sam 1981. godine organizovao masovni koncert na Tašmajdanu koji je trajao dva dana koji se zvao „Alternativna beogradska rok scena“. Tamo su nastupile bukvalno sve važne „novotalasne“ grupe iz Beograda od „Električnog orgazma“ do „Idola“ – dodaje on.
U tom periodu početkom osamdesetih upoznaje svoju suprugu Veru Lajko koja je osnovala tadašnju „Labaratoriju zvuka“ sa braćom Vranješević.
-Vera je sa Peđom Vranješevićem jedno vrijeme radila filmsku muziku. Imali smo tada poznate škole animiranog filma iz Beograda i Zagreba. Radili su muziku za animirane filmove. Vera je svirala harmoniku, pjevala, komponovala. Otac joj je bio ministar saobraćaja i uticajna figura u Vojvodini, radio je „Željezničku stanicu“ i „Žeželjev most“ u NS. Imala je prilike da odrasta i kreativno se razvija u porodici koja je potpuno podržavala njene umjetničke ambicije. Glumila je u predstavi Goce Marić „Upotreba glume“ u SKC-u, kada sam je prvi put gledao i upoznao. Kasnije sam odlazio u stan u Novom sadu koji je dijelila sa mojim prijateljem pjesnikom Vladimirom Kopiclom. Taj stan je bio umjetničko stecište, gdje su dolazili muzičari, slikari, pisci, filozofi. Godinu dana kasnije smo se ponovo vidjeli u Beogradu i počeli da zabavljamo. Evo sad u junu smo obilježili 40 godina braka. Ona je smatrala da ne možemo oboje da nastavimo karijere, ukoliko imamo porodicu, pa se svjesno žrtvovala da bi mene podržala. Imamo kćerke Stašu i Sonju. Prva je reditelj i dramaturg, a druga se bavi menadžmentom u kulturi. Vera je veoma talentovana, ne samo kao muzičar. Bila je kreator kožne garderobe. Radila je to na nagovor naše umjetnice Marine Abramović, koja joj je predavala na novosadskoj likovnoj akademiji. Pravila je kožnu garderobu za Marinu i njene performanse. Pod uticajem Marine, Vera je otišla u London, gdje je studirala dizajn u periodu od 1975 do 1978. Upoznala je tamo nevjerovatan broj muzičara i umjetnika koji su obilježili popularnu muziku. Voljela je da sluša „Talking Heads“, pa je i mene uputila u rad David Byrnea. Mnogo godina kasnije, napravili smo za „Geopoetiku“ knjigu „Biciklistički dnevnici“ David Byrne. Ja sam mu sa Verom knjigu uručio bukvalno pred početak beogradskog koncerta. Koncert je bio divan, a negdje pred kraj prišao mi je u publici njegov menadžer i rekao da bi David jako volio da nas vidi u garderobi poslije koncerta. Vera i ja smo mislili da je to rekao tek reda radi. Zaista odemo do garderobe poslije koncerta. Byrne izlazi u trenerci, nije bilo nikoga. Zvao je samo nas dvoje. Sjedili smo skoro sat vremena sa njim, pričali o kćerkama, o djeci. Za to vrijeme ga je čekao autobus, na koji su bili nakačeni bicikli. Bilo je neko neviđeno nevrijeme to veče. Nastavili su put, a Byrne je ostavio snažan utisak. On je bio jednako dobar i privatno, kao što je bio kao muzičar ili pisac koga smo obožavali. To nam se isto desilo i sa Leonardom Cohenom – priča Bajac.
Leonard Cohen je bio dugogodišnji prijatelj Vere i Vladislava. Upoznali su se na grčkom ostrvu Hidra osamdesetih. Bajac je jedan od prvih koji je na ovom tlu stvarao legendu o kanadskom pjesniku i pjevaču, pošto je preveo knjigu „Snaga robova“, a potom napravio izbor iz njegove poezije pod imenom „Šta ja radim ovde“.
-Cohen je kao čovjek, još bolji nego što je kao umjetnik. Ja sam sa Verom otputovao na Hidru, da mu poklonim knjigu „Snaga robova“ koju je „Bigz“ objavio. Bilo je to ljeto 81. Ja sam ga tražio po ostrvu. Taj gradić je bio jedna selendra. Seljaci nisu imali pojma ko je Cohen. Ipak vidio sam ga kako sjedi sa jednim drugarom u malom kafeu. Kada sam se predstavio bio je veoma uzdržan. Kasnije mi je priznao da je pomislio da sam ja strani agent koji je poslat na Hidru da ga rokne. Ipak, nekako je prihvatio i mene i Veru i pozvao nas u svoju kuću. Iz susreta sa Cohenom izrodila se jedna blic intima. Proveli smo čitavo ljetovanje zajedno sa Cohenom, sjedili u bašti, razgovarali, odlazili u kino na otvorenom noću, gledali filmove sa Melinom Mercouri. On bi došao sa djevojkom, ja bi kupio karte, a on sjemenke. Imamo divnih fotografija na kojima smo Cohen, Vera, ja… Preko dana smo se družili u jednom umjetničkom baru koji je držao neki amerikanac. On je mene nagovarao da kupim kuću, jer kuće tada nisu bile skupe. Imao je veliko poštovanje prema meni, jer sam se bavio njegovom poezijom. Kao poštovaoci zen budizma, imali smo brojne zajedničke teme za razgovor. Godinama kasnije smo se često susretali po svijetu. Ja sam putovao u Ameriku, gdje sam radio serijal emisija o značajnim pop ikonama, među kojima je naravno bio i Cohen. Došao je samo zbog mene u famozni “Chelsea Hotel”, gdje je ranije živio da uradimo intervju za TV seriju. Zaista je volio da razgovara sa mnom kao sa najbližim prijateljem, a ponekad bi i poslušao moje savjete. Sve do njegove smrti bili smo u kontaktu. Dao mi je autorska prava na njegovu zaostavštinu, pa planiram da objavim najmanje četiri ili pet njegovih knjiga. Među njima je i jedan roman koji je pisao prije „Divnih gubitnika“ – kaže Vlada.
Roman „Crna kutija“ koji spada u političke trilere, trebalo je u početku da bude scenario za film.
-Ja sam sa Slobodanom Šijanom pisao scenario iz kog je kasnije nastao roman „Crna kutija“. Bilo je to upravo u vrijeme kada se desila anegdota sa pozivom u Vukovar. Kada je Šijan vidio šta se meni dešava, spakovao je kofere i otišao u Ameriku, gdje je ostao četiri godine. Od tog filma nije bilo ništa, pa sam sve transponovao u roman. Ideja je bila da se napravi triler koji će imati za junake naučnike koji rade u Vinči. Priča o artefaktima vinčanske kulture je još jedna zanimljiva tema te knjige. Zašto je baš tu morao da se odlaže nuklearni otpad. Tu sam upotrijebio lik i djelo famoznog Dimitrija Mitrinovića, koji je bio začetnik mnogih ideja o ujedinjenoj Evropi, Ujedinjenim nacijama, ali i začetnik ideje o ujedinjenom vojnom savezu Nato paktu. Njegovo tajno društvo daje posebnu aromu čitavoj priči. Mašta se miješa sa faktima. Nešto slično sam primijenio u romanu „Bekstvo od biografije“ koja govori o Đorđu Šagiću, prvom Srbinu na tlu Amerike koji je dobio njihovo državljanstvo. Ja volim da pišem potpuno različite knjige. Za mene svaka knjiga ima neki svoj zadatak. Ono što je zanimljivo da često u mojim romanima postoje paralelne priče, nekakavi dualiteti, što je moguće posljedica toga što sam rođen u znaku Blizanca – govori Bajac.
Knjiga na kojoj radi već duži niz godina pokriva njegovo američko iskustvo. Povod za sve je televizijska serija snimana osamdesetih godina u kojoj je bio scenarista i voditelj.
-Snimio sam 1984 godine sa dvojcom kolega seriju emisija o modernoj Americi. Dio tih emisija je emitovan na televiziji Beograd. Spakovanih je bilo pet emisija od po pola sata. A snimljeno je još trideset, koje nisu prikazane. Sami smo finansirali taj projekat i dugo vraćali novac da pokrijemo troškove. Prikazane emisije bile su upakovane kao umjetničko veče koje je vodio Dževad Sabljaković, a ja sam mu bio gost. Onda bi u okviru takve emisije prikazali intervjue sa Cohenom, Ginzbergom, o američkom izdavaštvu. Uradio sam priče o kablovskoj TV, CNN-u, kulama Bliznakinjama, o Fabrici Andy Warhola. Jedno vrijeme sam živio u Chelsea hotelu o kom postoji posebna epizoda. Tu sam intervjuisao Cohena. Na žalost dobar dio tih materijala je uništen. Zato sam riješio da neka od tih sjećanja o američkoj pop kulturi sačuvam u obliku romana. Mislim da je to važan dio koji nedostaje u mom umjetničkom opusu – kaže na kraju razgovora Vladislav Bajac.