“Rusi su rekli da su oslobodioci, ali samo su nas počeli pljačkati!” kaže uplakani Fedir za BBC. Objašnjava da su mu uzeli auto, namještaj i madrace. Gotovo svaka kuća u njegovoj ulici je oštećena.
Ovaj 69-godišnjak živi u onom dijelu južne Hersonske regije koji su ukrajinske trupe oslobodile tokom oktobra. “Glava me boli od svih granatiranja, umalo smo umrli od gladi u prvih nekoliko mjeseci”, rekao je Fedir.
Još uvijek nema struje i vode, a mještani se za hranu oslanjaju na volontere. Put do njega vodio je BBC-jevu ekipu slabo asfaltiranim cestama, koje su bile sve gore kako su nastavljali prema bojišnici na jugu.
S desne strane ceste, gomile iskopane zemlje protežu se kilometrima. Radi se o ukrajinskoj odbrambenoj mjeri kojom se ruske snage prisiljava da koriste samo jednu kolonu. Ali Rusi nikad nisu stigli ovako daleko. Tridesetak kilometara dalje, zahrđali spomenik lubenici označava najdalje napredovanje Moskve.
Polja su prošarana ruskim projektilima koji nisu eksplodirali zbog mekog tla.
Ovdašnja sela su uglavnom uništena kako okupacijom tako i nedavnim oslobođenjem. Uprkos jezivoj tišini i vidljivom razaranju, ima nekih pokreta. Ukrajinska vozila popravljaju se uz ceste. Transporteri i tenkovi povremeno tutnje naprijed-natrag iz smjera Hersona.
Postoji značajna vojna aktivnost. Logistička opskrbna linija čini arteriju prema kontinuiranoj protuofanzivi Ukrajine. Također vraća život u sela kroz koja prolazi.
“Puno ljudi koji žive daleko od bojišnice slavi”, kaže za BBC jedan vojnik koji se identificirao borbenim imenom Obad.
Svi su pomalo nervozni zbog odlaska na front: “Srce ponekad drugačije kuca. Ali mi smo se prijavili za ovo. Dali smo obećanje. Kada počne paljba, idu tri duboka udaha, par psovki i ideš dalje.”
Obad je mobilisan u martu i nije profesionalni vojnik. Njegova zemlja ima inicijativu i on smatra da mogu u potpunosti istjerati Ruse ako Zapad nastavi s vojnom podrškom.
“Problem je što su sela sravnjena sa zemljom. Nema se gdje sakriti. Ako nemamo nadmoć u zraku, bit će teško. Ponestaje nam aviona, tri-četiri su oborena prošle sedmice. U tom slučaju nemamo mjesta za skrivanje”, rekao je Obad i dodao:
“Sve ove vojne stvari su zabava i igra sve dok ne prestanu biti zabavne. Već me bole leđa od sve te opreme!”
Uprkos njihovom protjerivanju, već samim pogledom uokolo može se saznati mnogo o okupatorima. U jednoj školi koju su koristili kao bazu, njihove zalihe, municija i smeće su razbacani na sve strane. Ovo nisu tragovi disciplinovane sile. To je dokaz da su u teškim uslovima i otišli u žurbi.
BBC-jevi reporteri u vrtiću niz ulicu susreću Aljonu. Živjela je pod okupacijom dva mjeseca prije nego što je morala pobjeći. Rusi su je stavili na “crnu listu” jer je navodno opskrbljivala seljane hranom i pomagala im u evakuaciji.
“Samo su ostavili nered. Nered i bol. Kada sam došla ovdje prvi put nakon oslobođenja, samo sam stajala i plakala. Stvarno je teško”, rekla je Aljona.
Kada je prvi put srela ruskog vojnika, on ju je pitao: “Ko ti je dopustio da tako dobro živiš?” Drvena kuća njene porodice ostala je gotovo prazna nakon što su Rusi sve odnijeli.
Borbe se počinju koncentrirati oko grada Hersona. Čuje se gotovo stalna tutnjava artiljerije udaljena oko 16 kilometara. Kako ruski stisak nad Hersonom i dalje slabi, rastu strahovi da će primijeniti strategiju “spaljene zemlje”.
Političari postavljeni od Moskve nedavno su “evakuirali” građane. Ukrajina je optužila ruske trupe da se pripremaju dići u zrak obližnju branu Kahovku. Rusija to negira, ali ako se to dogodi, Kijev kaže da bi to dovelo do poplave 80 naselja. Ukrajinci vjeruju da to ukazuje na pristup “ako mi to ne možemo imati, neće imati niko”.
Za Ukrajinu je oslobođenje mukotrpno i komplicirano. Također, ako se postigne, ne donosi trenutačno olakšanje.
Ipak, kako kaže ukrajinski vojnik Obad: “Koji izbor imamo?”