O lustraciji se više ne priča. Eto dođe na red i taj registar. Sjetih se lektire i knjige ” U registraturi” Ante Kovačića. Radnja je smještena u vrijeme socijalnih raslojavanja. Vrijeme nastanka buržuazije, kada “zgubidani” postaju buržuji, kao danas tajkuni. Zato su nam danas potrebni registri da zapišemo našu propast.
To se odnosi na sve ono gdje smo se zadužili i potrošili. Što reče jedan aktuelni ministar u Vijeću ministara BiH ” da se moramo što više zaduživati”. I gle apsurda, umjesto registra svega pokradenog sada nam treba registar koliko smo dužni. Knjigovođe bi rekli dugovna i potražna strana. Saldo je uvijek nula (0). Kada se sve zbroji u registru dobićemo saldo nula. Zašto? Zbog zgubidana i lopova koji postadoše ” neko”. U romanu ” Grešnik” Dobrice Ćosića u priči o Katićima kaže se: “U ovom iskvarenom svijetu, da bi mogao da postojiš kao svoj čovjek, da ti ime i prezime nešto znači, moraš imati ili pare, ili vlast”.
Razgovor između ujaka liferanta i buržuja, i sestrića, revolucionara i marksiste, nikada nije aktuelniji. Danas je to još okrutnije nego u vrijeme Ivice Kičmanovića ili Ilije Katića. Zato nam treba registar. O reviziji ukradenog niko ne govori. Što bi rekao general HV ” ko je jamio, taj je jamio”. Registar je još jedna ubleha i prevara. Rekli bi ” bacanje prašine u oči”.
Registar budalaština, koje su nas koštale milijardama eura/KM.