Što rat u Ukrajini bude duže trajao, to je sve izvjesniji raspad Ruske Federacije – navodi Ljuljka, viši asistent na katedri nove historije na Kijevskom nacionalnom univerzitetu “Taras Ševčenko”.
U razgovoru za Al Jazeeru Balkans ističe kako će se, ukoliko podaci do kojih će se tek doći u godinama ispred nas, potvrde kako se manjine namjerno mobiliziraju, to moći porediti s aktima genocida kao što je deportacija naroda, poput krimskih Tatara ili Čečena u vrijeme Josifa Staljina.
Kako komentirate odluku ruskog predsjednika Vladimira Putina da “prizna” okupirane dijelove Ukrajine kao “dijelove Rusije”? Da li postoji bilo kakvo historijsko uporište koje bi moglo opravdati ovakav potez Moskve?
Ne postoji nijedan historijski argument u prilog pripajanja ovih teritorija Rusiji. Ruska Federacija, država koja je nastala 1991. godine, prvo, nikada nije kontrolirala ove teritorije, a drugo, priznala je suverenitet Ukrajine u granicama 1991. godine.
Argumenti da su te teritorije nekada pripadale Ruskom carstvu nisu ozbiljni. Naprimjer, sredinom 13. vijeka ove iste teritorije su došle pod kontrolu Mongolskog carstva, što modernoj Mongoliji ne daje nikakvo pravo da polaže pravo na njih.
Mnogi posmatrači ruske invazije na Ukrajinu i svih dešavanja na istoku Europe smatraju kako će Putinov poraz dovesti do raspada Ruske Federacije. Da li se slažete s njima?
Vrlo vjerovatno. Mnogo zavisi od toga koliko će rat trajati. Shodno tome, što duže traje rat, veće su šanse za raspad Ruske Federacije.
Sada je samo jedna regija spremna za otcjepljenje, a to je Čečenija. Ali, poslije velikih gubitaka na bojnom polju, sve više regija će shvatiti da njihov narod gine u potpuno nepotrebnom ratu.
Posljednja mobilizacija u Rusiji naročito je snažno pogodila dijelove države gdje žive etničke i vjerske manjine. Da li možemo u ovom slučaju govoriti o ciljanom djelovanju protiv manjina kao što su muslimani u Dagestanu, Baškortostanu, na Krimu…?
Vrijedi napomenuti da je svrsishodna ekonomska politika Ruske Federacije u navedenim regijama izazvala značajan nivo nezaposlenosti, a rad u snagama sigurnosti je gotovo jedina mogućnost da se dobro osiguraju svoje porodice.
Kao rezultat toga, mnogi predstavnici etničkih manjina radili su po ugovorima u vojsci Ruske Federacije, pa je shodno tome značajan procenat poginulih bio iz ovih regija.
Što se tiče mobilizacije, o njoj će se detaljnije moći govoriti tek kada se mognu pregledati svi spiskovi mobiliziranih.
Postoje dva mišljenja: prvi je da se većina vojnika namjerno regrutira iz ovih nacija; a drugi je da samo etničke manjine pokazuju neodobravanje mobilizacije i to dospijeva u medije.
A Rusi, navodno, pokorno rade šta im se kaže bez ikakvog otpora.
Možemo li uporediti ovu mobilizaciju s drugim historijskim dešavanjima koja su pogađala manjine Ruske Federacije?
Ako se potvrdi mišljenje da se uglavnom namjerno regrutiraju predstavnici etničkih manjina, onda se to u ovom slučaju može usporediti s aktima genocida, kao što je deportacija naroda (krimskih Tatara, Čečena, Karačajeva…) u Staljinovo vrijeme.
Historijski gledano, kako su ovi dijelovi postali dijelovi Ruske Federacije, da li je to bio njihov slobodan izbor ili…?
Teritorije Sjevernog Kavkaza Rusija je osvojila kao rezultat Kavkaskog rata tokom 19. vijeka. Iako je i ranije bilo sukoba, ali je od kraja 18. vijeka dio savremene Gruzije došao pod protektorat Ruskog carstva, odnosno Kartli-Kahetisko kraljevstvo, a za njegovo održavanje bilo je važno kontrolirati takozvani Vojno-gruzijski put.
Dakle, nezavisno postojanje slobodnih naroda Sjevernog Kavkaza koji nisu podložni Petrogradu i čija je apsolutna većina prakticirala islam (što znači da bi oni mogli potpasti pod utjecaj Osmanskog carstva) postalo je neprihvatljivo za Rusiju.
U različitom stepenu svi narodi Sjevernog Kavkaza su se suprotstavljali Rusima. Ali, najobimniji je bio rat s narodima Dagestana i Čečenije, na čelu sa imamom Šamilom.
Prema Vašem mišljenju, kako se sada situacija na Kavkazu može razvijati s obzirom da se na tom području nalaze osjetljive republike i regije kao što su Dagestan, Sjeverna Osetija, Čečenija…? Izgleda kako su sve glasniji pozivi za nezavisnost.
Ruska Federacija je prethodnih godina brutalno potiskivala sve opozicione snage na Kavkazu, pa se sada glasovi za nezavisnost čuju samo od političkih emigranata.
Ali, u društvu ipak postoji protestno raspoloženje. I što su gubici u ratu veći, što su strukture moći usred same Rusije slabije, ovi stavovi će se češće realizirati u konkretnim izjavama i akcijama.
Da li su trenutno Putin i njegov establišment jedina sila koji trenutno drže Rusku Federaciju na okupu?
Što se tiče administrativnih granica, još je teško reći. Svrsishodna politika Rusije dovela je do toga da je u nekim nacionalnim republikama autohtono stanovništvo je u manjini.
Prema zvaničnoj statistici, samo 10 posto Karelijanaca živi u Kareliji, a 75 posto Rusa. U Adigeji je 25 posto Adigejaca (Čerkeza), a 65 posto Rusa…
Zato je teško reći da li će ovi narodi moći ostvariti nezavisnost u postputinskoj Rusiji. To će zavisiti od mnogih faktora.
Na kraju, kako će se ova situacija okončati i kakva je budućnost Ruske Federacije?
Sve zavisi od toga kada će se završiti – ako brzo, onda će se vjerovatno Ruska Federacija moći očuvati u granicama iz 1991. godine.
No, ako se rat produži, onda se povećava vjerovatnoća otjcepljenja regija. Prvo Čečenija, pa druge regije s ruskom manjinom.
Onda će, možda, ruske regije formirati nešto kao zemlje Latinske Amerike, kada postoji jedan broj zemalja s istim jezikom i kulturom koje se uopće ne žele ujediniti.
Ako Ruska Federacija sačuva svoje granice, svjetska zajednica treba shvatiti da, prije svega, ovoj zemlji ne može biti dozvoljeno da zadrži nuklearno oružje.
Drugo, svaki ruski političar ima dio imperijalne svijesti i što je duže na vlasti, što je manje konkurenata, to će sve više rasti.
Najveći Putinov opozicionar poslije 10 godina na vlasti postat će novi Putin. To se ne može dozvoliti, zbog čega su institucije trajne smjene vlasti i opozicioni mediji, koji bi u konkretnom trenutku mogli oštro kritizirati vlastodršce, veoma važni.