Osim autora, kao promotor, o ovom djelu govorit će Alija Gluhović, zamjenik predsjedavajućeg Općinskogvijeća Vogošća i neki od sapatnika autora koji je u logoru “Bunker” kod Pansiona “Kon-Tiki” bio prinudno zatočen sedam mjeseci, dok će predstavnici Memorijalnog centra Kantona Sarajevo izvršiti prezentacijuMuzeja stradanja građana BiH koji se gradu na prostoru Pansiona “Kon- Tiki” u Vogošći.
Prije promocije, u parku, uz ulicu Akifa ef. Biserovića u 14 sati održat će se Centralna manifestacija vezana za obilježavanje Dana logoraša Općine Vogošća.
Knjiga “Mogu nam uzeti živote ali ne mogu dušu” jeste projekat u kojem se, na osnovu dokumenata, ličnih saznanja i izjava drugih sudionika govori o stradanju Bošnjaka u agresorskim logorima u Vogošći tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992-1995.godine u koje su, pored Vogošćana, bili prisilno zatočeni i građni llijaša, Hadžića, Visokog, Sokoca, sarajevskih općina Centar, Novi Grad, llidža…
U logorima u Vogošći, tokom minulog rata, bilo je zatečeno 800 lica, uglavnom Bošnjaka, od kojih njih 400 danas nije među živima ili se vode kao nestale osobe. Ova publikacija je priča o njihovom stradanju, priča u okviru koje se kroz izjave stradalnika i dokumente osvjetljava ova tragedija.
Posebna pozornost data je stradanju porodice Hasiba efendije Ramića, imama Džamije u Semizovcu, kojem su agresori, pred njegovim očima, mučili i preklali četvero maloljetne djece. Najstariji sin Muhamed je imao 13 godina, kćerka Meliha 10, Ahmed četiri, a najmlađa Amina samo mjesec dana života. Nakon maltretiranja zaklali su i njegovu suprugu Šefiku i na kraju i njega preklali.
U knjizi su naznačeni podaci o stradalnicima ali i o onima koji su nad njima vršili zločine. Neki od dokumenata se po prvi put predočavaju javnosti. Također, knjiga govori i o herojskoj borbi onih koji su se, nakon bijega iz logora ili razmijene, priključili Armiji Republike Bosne i Hercegovine te nastavili borbu za slobodu naše zemlje Bosne i Hercegovine.
Ovom knjigom nastoje se motivisati čitaoci da istinu o onome šta su vidjeli, čuli, istinu o onome kroz šta su prošli i šta su doživjeli tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u BiH 1992.-1995. godine ne trebaskrivati već je treba javno obznaniti, ne sa ciljem izazivanja bilo kakve mržnje ili osvete prema drugima i drugačijima, već zbog toga da generacije koje dolaze svojim ponašanjem, učenjem, radom i zalaganjem ne dozvole da se slične golgote nikada više i nikome ne ponove.
U ovoj knjizi se, bez euforije, prezentuju činjenice o dijelu zločina koje su u vogošćanskim kazamatima činili sljedbenici velikosrpskog imperijalizma. Na jednom mjestu jesu dokumenti i kazivanmja o njihovomkrvavom piru, o dželatima i njihovim žrtvama, lokacijama na kojima su se zločini činili te brojne morbidnosti kojima su se služili dželati kako bi osnažili svoj zločinački rukopis.
Knjiga čitaoce vraća u vrijeme i prostor kad su se, tokom minulog rata, velikosrpski agresori i njihovi srpski kolaboracionisti iz naše zemlje, potpomognuti moćnom tehnikom i školovanim vojnim kadrovima bivšeJugoslovenske narodne armije, na najsvirepiji način, obračunavali sa onima “druge vjere” i drugačijeg političkog stava, sa onima koji do juče ni mrava nisu zgazili ali su imali pozitivne ideje i težili da svijet bude mjesto ugodnog življenja za sve ljude bez obzira na boju kože, vjersko, političko ili nekodrugo opredjelenje.
Knjiga ne tjera na osvetu već, jednostavno, nastoji da kod čitalaca probudi potrebu za sjećanjem jer “onaj ko zaboravi svoju golgotu, ista će mu se ponoviti”.