Ovo je priča o čokoladi, običnoj Kanditovoj čokoladi za kuhanje, od 100 grama, ali meni ipak posebnoj, koju sam kao najveće blago čuvala mjesec dana pod tankim jastukom ‘brodskog ležaja’, jednog od onih postavljenih u nizu u skloništu vukovarske bolnice u koju su me dovezli 17. oktobra 1991.
“Bila sam u osmom mjesecu trudnoće”, započela je svoje dugo ‘skrivano’ sjećanje na rat u rodnom Vukovaru Mirjana Đermadi (65), dugogodišnja novinarka Vukovarskih novina, a potom vukovarskog Hrvatskog radija.
Nikada nije htjela isticati svoju priču, jer je smatrala kako je to jedna od velikoj broja sličnih vukovarskih tragedija. No, kada god dođu ovi dani sjećanja ili kada god primi u ruku Kanditovu čokoladu za kuhanje, slike iz vukovarske bolnice jave joj se kao ružan film. Svakodnevno je stotine granata padalo na bolnicu u koju su me odvezli u strahu da ne rodim u skloništu.
Do tada smo suprug i ja bili u podrumu naše kuće s mojim roditeljima. Brat je branio grad i u jednom je napadu teško ranjen te odvezen u bolnicu. Nisam to znala pa sam se šokirala kada sam ga vidjela među ranjenicima. Ja sam bila u dijelu skloništa sa ostalim trudnicama i bebama – priča Mirjana. Molila se Bogu da joj se dijete ne rodi u tim trenucima, da joj prvi udah bude taj ljepljivi ustajali zrak koji je mirisao na krv, na strah i smrt. U bolnicu je ponijela jedinu utjehu koju bi jedna trudnica mogla ponijeti, a to je Kanditova čokolada. Namjeravala je njome za 33. rođendan, koji je bio 16. novembra, dva dana prije pada Vukovara, počastiti i bar malo obradovati žene oko sebe.
Došao je taj 16. novembar. Danima smo preko radija slušali strašna izvješća i sve apele za pomoć Siniše Glavaševića, ratnog kolege kojega na žalost nikada nisam upoznala. Zavladao je neizrecivi strah i neizvjesnost što će biti sa svima nama. Sjetih se u trenu čokolade koju sam stavila u običnu najlon vrećicu s nešto donjeg rublja kada sam odlazila iz kuće – kaže Mirjana i nastavlja.
Sjetih se te čokolade, izvadih je iz skrovišta ispod jastuka. Bila je zgnječena, odavno izgubljene forme od ležanja na njoj. Bože dragi, koliko radosti zbog mrvica obične čokolade koju smo si podijelile na što sitnije komadiće kako bi se svaka bar malo osladila i u ustima osjetila drugačiji okus od onog uobičajenog tvrdog kruha i metalnog okusa krvi iz zraka. Bila je to najukusnija, najslađa i najbolja čokolada koju smo ikada pojele – kroz suze govori Mirjana jer tu priču nije nikada nikome ranije ispričala.
Iz bolnice i grada izašla je 20-tog novembra, nakon što je bolnicu ušla JNA i major Šljivančanin koji je mnoge ranjenike i djelatnice bolnice poslao u smrt.
Izašla sam u zadnjoj evakuaciji, zadnjim konvojem iz bolnice 20.11. oko 13,30 sati. U Zagreb sam došla 22. studenog, a već idući dan krenula sam prema Mariboru, gdje mi je živjela sestrična. Tamo sam 8. decembra rodila kći – kaže Mirjana koja je u ratu ostala bez supruga. Ni danas ne zna ništa o njemu. Unatoč svemu Mirjana se s kćerkom vratila u svoj grad gdje i danas živi, svake godine sudjelujući u koloni kao novinar, pričajući tuđe potresne životne priče, a istovremeno tajeći svoju, tako upečatljivu, piše 24sata.hr.