Bili su tu maturanti trinaeste generacije rođeni 1958. godine, iz petnaeste generacije rođeni 1960. i maturanti šesnaeste generacije rođeni 1961. godine. Došli su sa raznih strana svijeta, oni koji su koji su mogli jer nažalost mnogi nisu ni živi ili su iz drugih razloga bili spriječeni.
Suljo Nalić jedan od glavnih organizatora je bio učenik trinaesete generacije Gimnazije u Srebrenici. Kasnije je tu do rata bio i profesor geografije, a nedavno je profesorsku karijeru krunisao odlaskom u penziju u Beču gdje je tokom rata, do danas živio i radio nikada ne zaboravljajući rodni grad.
Već dvadesetak godina od kako je obnovio rodnu kuću i vikendicu na jezeru Perućac on je sve školske raspuste i svaki slobodan trenutak, sa porodicom koristio da iz Austrije dođe i bude organizator nekog okupljanja Srebrenčana, od zajedničkog dočeka Nove godine do okupljanja raznim drugim povodima, pa i ovim maturantskim.
Pitamo ga otkud mu ta energija i želja za druženjem.
– Nekadašnji naš život i zadovoljstva koja smo imali mi daju energiju za to jer kada vidim sadašnju situaciju, to me ubija, a sjećanje na ono što je bilo prije, daje mi snagu da oživimo bilo šta u ovoj našoj Srebrenici – kaže Nalić.
Bivši učenici i profesori došli iz raznih zemalja gdje danas žive. Od Australije, Amerike, evropskih zemalja, iz susjednih zemalja i raznih gradova u Bosni i Hercegovini. Suljo Nalić nam kaže još da se oni okupljaju unazad nekoliko godina i da je dogovor njegove generacije da se viđaju svake godine a ne samo na jubilarne godišnjice.
– Veliko mi je zadovoljstvo sresti se i evocirati uspomene sa svojim drugaricama i drugovima iz školskih klupa. Najčešće se sjećamo zgoda i nezgoda iz gimnazijskih dana, sjetimo se i onih kojih nema a razmijenimo i informacije gdje je ko šta radi, sa kim živi, koliko ima djece i sve drugo o čemu pričaju prijatelji što se poznaju, ne nekoliko godina, već sada nekoliko decenija – kaže uvijek nasmijan i za šalu raspoložen, ovaj Srebrenčanin omalenog rasta, ali velikog srca, strastveni sportista, ranije fudbaler i fudbalski trener, danas više ribar a uvijek veliki pedagog i učitelj brojnih generacija đaka kojima je predavao u Srebrenici i Beču.
Milkica i Duško Gajić već dugo godina žive u Aranđelovcu u Srbiji ali su redovni učesnici ovakvih druženja u rodnom gradu. Uglas govore.
– Obzirom na situaciju koja nas je sve zadesila stvarno smo presretni kada sretnemo i vidimo drage prijatelje.
Slično govore i Nađa, Paša i drugi što su došli iz Njemačke, Gordana, Edin, Avdo i drugi iz Austrije. Svjetlana, Anita, Grado, Slobodasn i brojni drugi što su došli iz Srbije. Tu su i „domaći“ Zumreta, Fadil, Džana, Nada, Nevzeta, Petko, Mirsad, Amir, Radmila, Vesna i brojni, brojni drugi…
Okupljanje je bilo u najljepšem dijelu Srebrenice u lijepo uređenom restoranu pored šetališta prema Banji Guber. Iako nažalost Banja nije u funkciji, a po mnogima je baš ona ključ oživljavanja i razvoja Srebrenice ovaj restoran sa baštom pored „Crvene rijeke“ sa dobrom uslugom i ponudom domaćih jela po svima pristupačnim cijenama uz žubor ljekovite vode na čistom vazduhu u borovoj šumi, najomiljeniji je kutak gdje rado dolaze nekadašnji i današnji Srebrenčani kao i gosti iz cijelog svijeta što ovdje dođu. Gazda Mimo sa ponosom ističe da je ovdje sve podređeno gostima koji moraju uvijek odavde otići zadovolji sa željom da opet dođu.
Suad Kumrić je takođe rođeni Srebrenčanin, danas uspješan dugogodišnji advokat u Tuzli. Kaže da se osjeća kao i davne 79. godine kada je maturirao.
– Ovo je treći put da se moja generacija okuplja nako što smo obilježili jubilarnih 40 godina od mature. Emocije su tada posebno bile izražene jer smo bukvalno došli iz svih krajeva svijeta i bivše Jugoslavije. Okupljali smo se i prije tri mjeseca, a da dođemo i danas dogovorili smo se kako bi smo vidjeli svoje nekadašnje školske kolege mlađe ali i starije od nas. –
Marko Loš je bio profesor ovim i drugim generacijma srebreničkih gimnazijalaca u nekoliko godina što je živjeo i radio u Srebrenici prije četrdesetak godina. Još 1981. godine je otišao iz Srebrenice u Rumu u Srbiji gdje i danas živi ali je i danas čest gost Srebrenice.
– Srce mi jače zaigra kada u ovim sada zrelim sredovječnim ljudima, prepoznam likove meni dragih, nekadašnjih divnih djevojka i mladića koje sam voleo i štitio na određen način. Razumevao sam njihove ljubavne i druge probleme. Ocene nisu bile merilo znanja i mnogo čega drugog, bilo je kod mene i dvojki i petica ali meni je danas izuzetno drago kada mi se javljaju i kažu „vi ste i naš roditelj i ovo i ono, pa tek onda na kraju profesor koji nas je ocenjivao“…To je nešto na što sam veoma ponosan – kaže omiljeni profesor srebreničkih gimnazijalaca.
On priča kako su mu kolege u sredini u kojoj živi zamjerale da previše hvali Srebrenicu, Bosnu i njegove bivše đake.
– Nikada se nisam prevario u procjenu ljudskih kvaliteta i osobina a i ovo danas je dokaz toga kada se zagrilimo i pozdravimo gledajući jedni druge u oči i kada mi ono iz srca kažu profo kako vole da me zovu. Ja sam do ovog nesretnog rata redovno ovdje u Srebrenici sa porodicom dolazio i provodio zimski raspust.
Danas kada ponovo sa porodicom dolazi u Srebrenicu Marko Loš kaže da mu je srce puno nakon susreta sa njegovim bivšim učenicima i da se te, prije svega ljudske vrijednosti njihovih druženja moraju njegovati i da je to jedini način za napredak svih na ovim prostorima.
– Mislim da te osobine da li je neko dobra ili loš čovjek trebaju biti mjerilo za sva vremena – dodaje na kraju profesor Loš za N1.