Ne znamo ništa. Samo ono što izvana vidimo. A to je samo fasada. Šta i o kući, kamoli živu čovjeku, možemo znati samo na osnovu fasade?
Fasada kuće može biti prekrasna, bijela kao šećer, na prozorima može cvasti najljepše cvijeće, zastori mogu biti lepršavi, tanani i bijeli, a da je u kući posve druga slika, da je unutrašnjost mračna, teška, depresivna, destimulirajuća, riječju –mučna.
Jednako kao što naizgled ružna, oronula kućica s malenim prozorima i naherenim vratima unutra može biti topla, prisna, davati utisak ljepote i ugode, gotovo blaženosti. Isto je i sa ljudima.
Bezbroj puta smo kazali: – Sve je u redu, nije važno, ne boli me, proći će.
A nije bilo u redu, bilo je važno, boljelo je i nije prošlo…
Prerano sam shvatila da sreća nije za mene, pa, ipak, negdje u nekom kutku sebe za nadala da ću je jednom pronaći. Makar onu malu, malecku. Ne nađoh ni ja sreću, ni sreća mene ne nađe. Išle smo suprotnim trakama, različitim tračnicama, cijeli život se mimoilazile.