Sagovornici su bili dva politička analitičara Ibrahim Prohić iz Sarajeva i Davor Gjenero iz Zagreba.
Bilo je riječi o tome kakav je odnos Milanovića i Plenkovića prema Bosni i Hercegovini, ima li među njima suštinske razlike ili se razlikuju samo u načinu na koji podržavaju zahtjeve Hrvata u Bosni i Hercegovini, kako su obojica dolazila u Bosnu i Hercegovinu, kad god su htjeli, bez dogovara sa vlastima u Sarajevu i zašto Milanović hvali Milorada Dodika i naziva ga političkim partnerom dok je Plenković prema njemu uzdržaniji.
Razgovaralo se i tome zašto se Milanović, koji je kandidat Socijaldemokratske partije ne može nazvati ljevičarem, da li će zahvaljujući svojim desnim opredjeljenjima uspjeti da pridobije dio Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji su do sada uvijek glasali za HDZ, da li je Dragan Čović, lider bosanskohercegovačkih Hrvata bliži Plenkoviću ili Milanoviću, kao i o tome da li bi Milanović, ako postane premijer, mogao ispuniti obećanje da će blokirati pristup Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji ako ne bude usvojen izborni zakon kakav traži bosanskohercegovački HDZ.
Omer Karabeg: Kako su se do sada ponašali prema Bosni i Hercegovini dva moguća pobjednika izbora u Hrvatskoj – premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović? Da li je bilo razlike u njihovom pristupu?
Ibrahim Prohić: Razlika je samo u formi. Što se tiče suštine, ona se ne mijenja. Usudio bih se reći da je tako već više od 30 godina. Postoji kontinuitet još od predsjednika (Franje) Tuđmana koji nije imao dobrosusjedski odnos prema Bosni i Hercegovini.
Jedino su predsjednici (Stipe) Mesić i (Ivo) Josipović imali korektan odnos. Ali ovo o čemu mi danas govorimo više je od personalne dimenzije. Iako su Mesić i Josipović imali dobre namjere prema Bosni i Hercegovini, vlada i parlament, gdje se donose odluke, nisu. Nije rješeno nijedno vitalno i značajno pitanje između dvije države.
Nije, recimo, rješeno pitanje granice, posebno nekoliko malih otoka kod Neuma jer Hrvatska osporava pravo Bosne i Hercegovine na te otoke, a bez tih otoka Bosna i Hercegovina ne može imati status primorske države i sve one pogodnosti koje iz toga proističu. Osim toga, Hrvatska ni do danas nije pozitivno odgovorila na zahtjev da se riješi problem imovine Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj.
Davor Gjenero: Nije točno da je odnos Plenkovića i Milanovića prema Bosni i Hercegovini jednak. Andrej Plenković vodi politiku koja je fokusirana na glavni tok europskih politika i vrlo povoljno je utjecao na status Bosne i Hercegovine u predpristupnom dijalogu sa Europskom unijom.
S druge strane, Zoran Milanović igra nekakvu igru kvazisuverenizma i u hrvatsku vanjsku politiku uvodi retoriku koja neobično naliči na retoriku neliberalnih režima u Evropi.
Kada bi Milanović vodio vanjsku politiku Hrvatske, Bosna i Hercegovina bi se našla u krajnje neugodnoj situaciji. On objektivno zagovara tuđmanovsku tradiciju isključivosti, dok je Plenković bliži politici koju je zastupao Stipe Mesić – koliko god to na prvi pogled izgleda paradoksalno.
Dopisna županija
Prohić: Možda je kolega Gjenero pogrešno razumio ono što sam govorio ili nisam bio dovoljno precizan. Postoji razlika u stilu. Plenković je umiveni birokrata i igra u rukavicama. Ali ja ću podsjetiti na neke stvari koje baš ne govore o njegovom pozitivnom odnosu prema Bosni i Hercegovini.
I Milanović i Plenković, ne samo njih dvojica nego i mnogi prije njih, na Bosnu i Hercegovinu gledaju kao na dopisnu županiju. Oni tamo dolaze bez najave i kontakta sa Sarajevom i političarima u Sarajevu. Tako je bilo i prije nekoliko mjeseci kad je Plenković dolazio u Bosnu i Hercegovinu. Oni se tako ponašaju navodno zbog toga što imaju negativan stav prema članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću. Ali Komšić nije država Bosna i
Hercegovina. Oni bi morali poštovati državu Bosnu i Hercegovinu bez obzira šta misle o određenim ličnostima unutar struktura vlasti. Na prošlim parlamentarnim izborima zahvaljujući Plenkovićevom uticaju na Visokog predstavnika (Christiana) Schmidta napravljen je vrlo ozbiljan presedan u odnosu na stečevine Evropske unije.
U zemljama Evropske unije važi pravilo da se izborni zakoni ne mogu mijenjati u godini u kojoj se održavaju izbori. A na parlamentarnim izborima prije dvije godine Schmidt je objavio izmjene izbornog zakona na sam dan izbora i Plenković se poslije hvalio kako je on to izdejstvovao.
Plenković je dao podršku Draganu Čoviću čak i onda kada se to kosilo sa geostrateškim interesima SAD. Riječ je o južnoj interkonekciji za plin. Milanović je po svom habitusu drugačiji. On je robusan, sve radi grubo, otvoreno i ne ostavlja nikakve dileme. Plenković sve radi u rukavicama.
Gjenero: Kad je riječ o Schmidtovoj intervenciji, ona nije bila posljedica utjecaja Hrvatske – makar je taj uticaj pokušavao ići u istom smjeru – ta odluka je bila rezultat konsultacija unutar euroatlantskoga kruga. Ono što je Schmidt napravio nije bilo zadiranje u aktivno nego u pasivno biračko pravo. On je to napravio u trenutku kad nije utjecao na rezultate izbora.
Meni se čini da je to bilo vrlo racionalno jer je omogućilo da se nakon izbora osigura uspostavljanje vlasti u Bosni i Hercegovini. Inače, slažem se s time što je gospodin Prohić rekao o greškama koje hrvatska administracija čini prilikom službenih ili radnih posjeta Bosni i Hercegovini.
Nije dopustivo da središnja vlast jedne zemlje komunicira sa nižim organima vlasti druge države, a da pritom ne komunicira sa središnjim vlastima te države. To je vrlo ozbiljna taktička greška i meni je vrlo žao da se to događa. Ali treba podsjetiti da ta praksa nije postojala prije nego je Zoran Milanović postao premijer.
Autonomni Čović
Karabeg: Kome je bliži lider bosanskohercegovačkih Hrvata Dragan Čović – Plenkoviću ili Milanoviću?
Prohić: Mislim da je bliži Plenkoviću.
Gjenero: Dragan Čović vodi politiku koja je u velikoj mjeri neovisna o Zagrebu. On ne ovisi niti o jednoj političkoj opciji i nije ničiji satelit ili trabant. Zagreb ne može izravno utjecati na političke odnose u Bosni i Hercegovini, a HDZ Bosne i Hercegovine utječe na hrvatsku politiku barem sa tri zastupnika koji se biraju u Hrvatski sabor iz redova hrvatskih državljana koji nemaju stalno prebivalište u Hrvatskoj.
U tom smislu Čović je autonoman. Trenutno, on očito procjenjuje da mu je europska politika, koju vodi Plenković, povoljnija od kvazisuverenističke, iliberlane politike koju zagovara Zoran Milanović. Ali ništa nije trajno.
Treba se prisjetiti izbora 2015. godine na kojima je gospođa (Kolinda) Grabar-Kitarović nastupala kao izazivač tadašnjem predsjedniku Josipoviću. Ona je tada morala promijeniti svoju retoriku, koja je bila vrlo europejska i vrlo NATO orijentirana, da bi pridobila glasačko tijelo koje kontrolira Dragan Čović. Spustila je razinu europeizma i euroatlantizma u svojoj retorici, podilazila tom biračkom tijelu i u drugom krugu izbora dobila te glasače.
Karabeg: Da li Milanović stalnim izjavama da su Hrvati u Bosni i Hercegovini obespravljeni nastoji da pridobije bosanskohercegovačke Hrvate koji su do sada na hrvatskim izborima u velikoj većini glasali za HDZ?
Prohić: Mislim da će Milanović uspjeti pridobiti jedan broj glasača unutar hrvatskog biračkog tijela u Bosni i Hercegovini. Milanović ne samo da igra na desno orijentirane Hrvate u Bosni i Hercegovini, on igra i na desno orijentirane birače u Republici Hrvatskoj.
Podsjetio bih na jednu zaprepašćujuću izjavu Milanovića još dok je bio predsjednik SDP-a prije desetak godina. Kada mu je novinar postavio pitanje: “Da ste 1941. godine imali 20 godina bi li bili u ustašama ili partizanima”, predsjednik SDP-a je odgovorio: “Ne znam”. Možda on sada zna i možda bi njegovo opredijeljenje bilo drugačije nego što se očekivalo tada.
Milanović će na ovim izborima dobiti nešto glasova sa desnice, ali je vjerovatno da će izgubiti dio birača sa ljevice.
Karabeg: Da li će dio bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su do sada glasali za HDZ, na ovim izborima glasati za Socijaldemokratsku partiju koja kandiduje Milanovića za premijera?
Gjenero: SDP neće nastupiti na izborima u Bosni i Hercegovini i neće pokušavati dobiti te glasove. U toj izbornoj jedinici Milanović nastupa za drugom ekipom. To je lista jednog ridikuloznog tipa koji se zove Ljubo Ćesić Rojs.
Međutim, meni se čini da gospodin Čović još uvijek u velikoj mjeri kontrolira stanje na terenu i da ti ljudi nemaju prevelike šanse da osvoje barem jedan mandat.
Karabeg: Mislite da će Čović savjetovati Hrvatima iz Bosne i Hercegovine da glasaju za HDZ?
Gjenero: Da. Odmah nakon Milanovićeve kandidature na stranačkoj konvenciji HDZ-a gospodin Čović i gospođa Željana Zovko vrlo čvrsto su stali uz hrvatski HDZ.
Ustupak stisnutog nosa
Karabeg: Kako gledate na Milanovićev i Plenkovićev odnos prema Miloradu Dodiku?
Prohić: Milanović ima vrlo prisan odnos sa Dodikom. Podsjetiću na njegovu izjavu da Dodik nije problem, već partner. Podsjetiću na još jednu izjavu nekog od visokih dužnosnika iz Hrvatske koji je rekao da se Hrvatska i Srbija devedeset posto slažu oko Bosne Hercegovine.
Dakle, dvije države koje se ne slažu ni oko čega niti jedan posto, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, slažu se devedeset posto. Poznato je da je politika koju vodi Milorad Dodik vrlo destruktivna. Svoje secesionističke i separatističke težnje on više ni ne sakriva. Poznata je i njegova bliskost sa ruskim predsjednikom (Vladimirom) Putinom tako da bi se trebalo čuditi otkud tako bliska saradnja i teško razumljiva simpatija između Milanovića i Dodika.
Možda se tu ne radi samo o personalnim apetitima ili afinitetima, nego je moguće da iza scene postoje interesi obojice sa nekim trećim o čemu ne znamo dovoljno. Plenković ima drugačiji odnos. On je distanciran. Plenković je prije svega umiveni birokrata i ne može sebi dozvoliti eskapade kakve radi Milanović. On se ponaša u manirima evropskog birokrate. Ali uz sve kvalitete mislim da posjeduje čitav niz loših, kolokvijalno rečeno, balkanskih negativnosti.
Gjenero: Milanovićev odnos sa Dodikom je, kao što je kolega Prohić točno rekao, partnerski. To partnerstvo vuče korijene iz zajedničkog pokroviteljstva. I jedan i drugi pripadaju prostoru iliberalnog, potiho ruskosvjetskog miljea.
Odnos između Plenkovića i Dodika ne bi postojao da nije bilo jedne stvari. Naime, Plenkoviću je u prošlom mandatu ključni projekt bio izgradnja mosta kopno-Pelješac da bi do kraja mandata mogao uvesti Hrvatsku u šengenski sustav i u tome je uspio. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sa gospodinom Komšićem zauzelo je većinski stav da Bosna i Hercegovina pokuša opstruirati izgradnju tog mosta. Spremao se spor pred Međunarodnim sudom pravde. To bi onemogućilo evropsko finansiranje projekta.
Plenković je sklopio trgovački sporazum sa Dodikom koji je blokirao taj proces što je omogućilo da se Pelješki most izgradi, a Dodik je zauzvrat dobio da je Hrvatska protivno svom geopolitičkom interesu pristala na izgradnju mosta preko Save kod Bosanske Gradiške i na izgradnju brze ceste koja spaja taj most i autoput prema Banjaluci sa autoputem kod Okučana.
To je bio pragmatični sporazum koji je Plenković stisnutog nosa napravio radi svog prioritetnog cilja i danas se prema tome odnosi sa određenom neugodom. Da nema toga, ne bi postojali apsolutno nikakvi odnosi između hrvatske vlade i Dodika.
Ostatak teksta čitajte ovdje