Po pravilu dolazite u nešto što je prije vas toliko umlaćeno i isprljano da treba vremena da se blato spere. Pri tom, više niko sa sigurnošću ne može tvrditi šta su kriterijumi (i ko ih tačno definiše) da bi nekobio promovisan u predvodnika fudbalske reprezentacije.
Tako je to po državama Regiona. I šire. Stiže vijest da je Mladen Krstajić, nekadašnji (kratkoročni) selektor Srbije, popio nogu u Bugarskoj posle neduge uloge nacionalnog trenera. Ostao je bez 25 hiljada eura mjesečne plate, ali mu to neće teško pasti. Za posljednje 4 godine, već se navikao na takav epilog. To mu je četvrta šut karta. Ne treba puno brinuti jer što sam reče: „Nije me sramota ništa da radim i nije mi ništa teško da radim što je dobro za mene i moju porodicu. Bavim se poljoprivredom, destilerijom, nekretninama, imam motel…“
Najvažnija i najskuplja sporedna stvar na svijetu nemilosrdana je prema svojim junacima. Zna se i ko prvi strada. Posle svakog (i najmanjeg) neuspjeha obavezno se postavlja pitanje: kakav je selektor potreban najboljem timu naše zemlje? Niko, pri tom, da potegne pitanje: Zar su selektori jedini, dežurni i isključivi krivci? Ima li krivice odnosno odgovornosti onih koji ih postavljaju (i smjenjuju), ali i onih koji daju mandat selektorima selektora?
Fudbal je toliko važna stvar za ponos i prestiž svake zemlje da je često nevjerovatno kako se Fudbalski Savezi ponašaju. Smjenjuju se selektori koji reprezentacije dovode na svjetska prvenstva, a mazohistički se promovišu i čuvaju dokazane neznalice. Pri tom sve je češći slučaj da o toj funkciji i sudbinama odlučuju partijski kadrovi ili lično vrh vlasti. Zato mnogi dokazani stručnjaci i ne pomišljaju na ukletu klupu ne želeći da njihova ljudska i fudbalska biografija i sudbina zavise od raspoloženja patriotskih neznalica.
Uvid u fluktaciju selektora reprezentacija ovog regiona daje zanimljivu sliku. Evo statistike za posljednjih deset godina. Srbija je imala 8 selektora: Siniša Mihajlović, Ljubinko Drulović, Dik Advokat, RadovanĆurčić, Slavoljub Muslin, Mladen Krstajić i Ljubiša Tumbaković. Ugovor sa Orlovima Draganu Stojkoviću ističe krajem godine.
Hrvatska je imala četiri izbornika: Igor Štimac, Niko Kovač i Ante Čačić. Zlatko Dalić već šest godina predvodi Vatrene ili Kockaste.
Slovenija broji pet saveznih kapitena tokom protekle decenije: Slaviša Stojanović, Srećko Katanec, Tomaž Kavčič i Igor Benedejčič, dok je Matjaž Kek (po dugi put) na čelu Zmajčeka punih pet godina.
Bosna i Hercegovinu je predvodilo osam stručnjaka: Safet Sušić, Mehmed Baždarević, Robert Prosinečki, Dušan Bajević, Ivajlo Petev, Faruk Hadžibegić, Meho Kodro, a sada Zmajeve predvodi Sava Milošević.
Sjeverna Makedonija je imala pet selektora: Čedomir Janevski, Boško Đurovski, Ljubinko Drulović, Igor Angelovski, sada se Blagoju Milevskom ljulja pozicija na čelu Crvenih risova.
Crna Gora broji četiri predvodnika: Branko Brnović, Ljubiša Tumbaković, Faruk Hadžibegić, dok Sokole već četiri godine sokoli Miodrag Radulović.
Kosovo je tokom proteklih deset godina imalo takođe četiri selektora: Albert Bunjaku, Bernar Šaland, Alen Žires, a od ljetos je Primož Gliha.
Kao i u svemu ostalom – ekonomiji, politici, kulturi – nema uspjeha bez kontinuiteta, a u fudbalu balkanskih zemalja postoji samo poguban kontinuitet smjena i promjena. Umjesto da to mjesto bude kruna karijere u trenerskom poslu, pogotovo u zemlji gdje si rođen i gdje si ponikao, ono je izloženo stalnoj sumnji, uvredama i raznim šikaniranjima. Ukoliko se u svom radu i izboru igrača taj čovjek vodi jedino fudbalskim ubjeđenjem, a nikako klubaštvom, pritiscima i ucjenama, on ekspresno ostaje na vjetrometini, bez ugleda i samopouzdanja.
Fudbal zahteva ozbiljne države sa ozbiljnim zakonima, ozbiljne institucije sa najkvalitetnijim i najboljim kadrovima. Uslov svih uslova je ozbiljan Fudbalski savez sa ljudima od integriteta, znanja i iskustva. U tom slučaju ne bi se izmišljala topla voda već bi se selektor birao pod uslovima koje taj posao podrazumjeva. Tražilo bi se iskustvo, godine, plan i način igre. Da se bude kompletna ličnost ispekla na stotinu vatri i da je ekspert za pravljenje rezultata. Da je dobar u komunikaciji sa Savezom, štampom i gledaocima. Da ima karakter pobednika i da poznaje mentalitet i fudbal zemlje. General koji ne vjeruje u pobjedu ne možeda predvodi vojsku u pobjednički rat! Domaći trener bolje poznaje mentalitet i kvalitet fudbalera od stranca. Iako je ista profesija, posao trenera u klubu i selektora su veoma različiti. On mora da bude primjer u svakom pogledu, kako bi igrači osjetili razliku u svemu: u treningu, ponašanju i kulturi…Da ga ne smjenjuju čim ga postave.
Valja se ugledati na Englesku, inače kolijevku te igre i odnosa. Tamo se selektori biraju na četiri godine i uvijek preko konkursa koji se objavljuje u par tiražnijih listova, kako bi javnost mogla da vidi sve bitne podatke u vezi s izborom, pa samim tim i kolika će biti plata selektora. Izabranom kandidatu se daje prilika da ponuđeni program sprovede u dva uzastopna velika takmičenja, svjetskom i evropskom prvenstvu.
Na konkursu se često prijavljuje i više od 50 trenera. Međunarodni komitet engleskog saveza, nadležan za sve nacionalne selekcije, daje završnu riječ na osnovu programa koji su dostavili kandidati. Kod njih je sve javno, pa i plata selektora, a u našim zemljama ne samo da je tajna kolika su primanja selektora, već se i on (obično) bira u tajnosti. Zašto su plate selektora poslovna tajna, ako znamo da sportski savezi, osim nagrada na velikim takmičenjima, dobijaju i novac iz budžeta? Pokušaji da se sazna koliko tačnozarađuju balkanski selektori obično su neuspješni. Nagađaju se sume u rasponu od 250 hiljada do 1,6 miliona eura godišnje.
Mene muči, ne novac već nešto drugo. Kad pogledam imena selektora, njihovo znanje harizmu i energiju, sasvim je jasno, uz igrače koje oni imaju na raspologanju, da stoji činjenica – ipak bi rezultatski moralo malo bolje.
A šta mislite na šta bi ličio Balkan kada bi političare mijenjali na isti način kao fudbalske selektore?!