Još kao dječak zaigrao je s rajom na Bistriku, gdje se i rodila ljubav prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Potom je stigao rat, a Mirnel je rodno Sarajevo zamijenio Bečom.
„Došao sam sa sedam godina u Austriju kao izbjeglica. Standardno, ovdje u školi imaš fudbal i skontao sam da mi to dobro ide, bio sam u prednosti nad ostalim. Tako je i krenulo“, započinje priču o svojim fudbalskim koracima u stranoj zemlji.
Kao djetetu izbjeglici sigurno ti nije bilo lako snaći se u nepoznatom svijetu, na stranom jeziku…
„Mama je bila sa mnom, tata je bio još u Sarajevu, sam sam se upisao na fudbal, sam krenuo i počelo je. Već sa 16 godina upao sam u ozbiljniji klub, bečku Austriju, prvi ugovor potpisao sam i tu proveo tri godine dok nisam prešao u Njemačku, u Arminiju Bielefeld. Poslije toga potpišem za Sarajevo“, govori nam Sadović.
Kakvi su bili utisci iz FK Sarajevo, uopšteno iz BiH? Naročito poslije Austrije i Njemačke?
„Tu mi nije bilo baš lijepo. Bilo je fino iskustvo da vidiš kako može biti neorganizovano i teško, šest mjeseci nismo primili platu. Navijači gledaju samo jednu stvar, da ljudi igraju i da to tako mora da funkcioniše, a taj bekraund kako to funkcioniše, a kako bi trebalo da profesionalac živi od toga i da daje sve od sebe kad izađe na utakmicu, totalno je druga priča. Nije realna“, opisuje naš sagovornik iskustvo u bh. fudbalu.
Svi navijaju za Sarajevo
A kako izgleda bh. fudbal danas? Pratiš li?
„Pratim. Uvijek sam bio navijač Sarajeva, bio i ostao, familija mi navija za Sarajevo, sin mi navija za Sarajevo.
Možda u posljednje dvije godine ima pomaka, ima nekoliko klubova koji ozbiljno rade. Sarajevo danas ozbiljno plaća igrače i sad je ok. I tu se može tražiti nekakav rezultat. S druge strane, za mene je Željo nešto specifično, Želji treba totalno da se očisti i krene ispočetka. Da nema navijače, davnih dana bi se ugasio. Taj klub još samo drže navijači. Ni uprava, ni išta drugo, plate kasne, ljudi nemaju ni za kifle, a treba da igraju, to su neke činjenice koje ljudi ne vide“, jasan je Mirnel.
Fudbalskim umijećem stigao si i do U-21 reprezentacije BiH, potom je stigao poziv tadašnjeg selektora reprezentacije BiH Miroslava Ćire Blaževića u A selekciju. Šta se zatim desilo?
„Treba biti realan. Kad sam igrao u tom periodu, prema mom mišljenju, to je bila zlatna generacija BiH, koja je bila i na Svjetskom prvenstvu i nekoliko puta na iskoraku Evropskog i opet Svjetskog prvenstva, u baražu je izgubila. To je sve bila moja generacija. To su bili ljudi s kojim sam igrao U-21, onda i u toj A selekciji bila je generacija u kojoj je bilo 17, 18 ozbiljnih igrača u evropskim klubovima“, priča naš bivši reprezentativac.
To više nemamo?
„Nažalost. Mislim da će to nekad doći. U tom periodu igrao sam u austrijskoj prvoj ligi i bilo je veoma teško, pored toliko konkurencije, uopšte upasti u tu selekciju. Međutim, poslije toga su mi pukli križni ligamenti. Trebala mi je godina da se vratim. Onda je stasala nova generacija koja se uklopila. Bilo je veoma teško. Austrijska liga nije tada bila jaka da bi mogla konkurisati s njemačkom, francuskom, italijanskom… Ljudi su igrali po tim ligama, tako da je bilo veoma teško, dok je sad druga priča“, cijeni Sadović.
Fudbal broj jedan
Da li je Austrijancima fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu ili su to ipak zimski sportovi?
„Jeste fudbal broj jedan, ali realno mnogo su uspješniji u zimskim sportovima. Tek posljednjih godina imaju uspjeha u klupskom fudbalu Red Bull i u reprezentativnom jer dobro rade s mladim igračima. Sreća pa je Red Bull sve uradio na profesionalan način, ulaže se u trenere, infrastrukturu… Trenutno su u top 20 reprezentacija na svijetu“, mišljenja je Mirnel te dodaje da ipak ima mnogo raznih nacija, naših fudbalera, Turaka…
Kao u Švajcarskoj?
„Da, kao u Švajcarskoj. Naravno, ima i talentovanih Austrijanaca“, ističe bivši fudbaler.
Kakve su današnje generacije, kad je, naravno, fudbal u pitanju, u odnosu na stare? Koliko uopšte treniraju i da li je to dovoljno?
„Starih generacija više nema. Današnje generacije podrazumijevaju otići na trening i to je to.
Ja živim pored Beča, svi idu biciklom ili pješke. Sina Edena učim da sam ide na trening. Veoma voli fudbal, trenira svaki dan u školi“, govori nam Mirnel.
Koliko ima godina?
„Devet, tek je počeo“, objašnjava.
Danas ste vlasnik jednog od najpoznatijih street food restorana u Beču, u prevodu na naše jezike – ćevabdžinice. Kako je protekao put od fudbala do Meraka?
„Sasvim jednostavno. Stari mi je bio u gastronomiji, pa sam znao da ćemo, kad završim karijeru, napraviti nešto što u Austriji, Beču nema, tj. klasičnu ćevabdžinicu. Ima mnogo ex-balkanskih restorana, ali to su restorani koji imaju sve od doručka do ribe, graha, ćevapa… A mi smo napravili klasičnu ćevabdžinicu u modernom stilu prije sedam godina i sad smo prepoznatljiv brend u širem krugu. Dolaze nam ljudi iz Njemačke, Skandinavije… Beč je stanica prije Balkana, pa svi dolaze u ovaj grad, onda i kod nas na ćevape“, objašnjava nam kako je sve krenulo.
Prvi na listi street food restorana
Merak je broj jedan na listi street food restorana. S obzirom na to da Beč ima nešto manje od dva miliona stanovnika, kad dodamo još i stotine hiljada turista koji kruže ovim gradom svake godine, ta cifra je zaista impresivna.
„Da, streetfood je općenito popularan, imaju azijski dio, kebab, burgeri i hajmo reći šnicle i Balkan. Mi smo se trudili da nas prepoznaju i da isplivamo. Došli su kuhari koji imaju zvjezdice i procijenili da je hrana kvalitetna. Mi smo restoran koji je svake godine u toj kategoriji streetfood broj jedan“, ponosno nam govori Sadović te dodaje:
„Beč, poslije New Yorka, ima najjaču gastronomiju. Na svakom ćošku je gastronomija.
Bilo je teško, ali izborili smo se. Koristimo teletinu i to kvalitetno, skupo meso koje nabavljamo od austrijskog seljaka, a sve pečemo na ćumur i sve sami radimo“.
Kakve su reakcije stranaca kad probaju ćevape?
„Dođu, pogotovo ljudi iz Azije, pa ne znaju šta ih očekuje. Onda kad probaju, oduševljeni su. Klijentela nam je totalno izmiješana“, kaže nam.
Kakav si gazda?
„Trudim se da budem dobar gazda, jer svako treba da krene od sebe. I ja sam kao igrač želio da budem uvijek lijepo tretiran od trenera, uprave…“, zaključuje Mirnel Sadović za Bosnainfo.