Upravo objavljena „Zlatna kolekcija“ (Croatia Records 2023) sa izborom iz opusa jednog od takvih, zlati moje sjećanje. Bez njega nema priče o počecima beat muzike u Jugoslaviji. Nema ni kompletnog uvida o posljedicama fenomena znanog kao „sarajevska pop škola“. Nema ni legende o fureštu upletenom u istinski uzlet splitske muzičke scene. Ni zaokruživanja slike o crnogorskoj popularnoj muzici posljednjih decenija.
Tako ide priča o Slobodanu Slobi M. Kovačeviću (Sarajevo, 12.12.1947) poznatom kompozitoru, pjesniku i slikaru. I dan danas se misli na čovjeka koji neumorno čuva poziciju iskrenog ambasadora muzike, ljubavi, razumijevanja i mira.
Lete godine, ko Titovom na vjetru novine…
Sa muzikom i gitarom Slobo se druži cijeloga života, a priznanja i nagrade osvaja još od osnovne škole. Studije umjetnosti bijahu logičan epilog talenata za crtanje (Sarajevo) i muziku (Split). Upis na Elektrotehnički fakultet, zbog majčine želje da joj sin bude „gospodin inžinjer”, čovjek važne i poštovane profesije, ostaje jedini Slobin pokušaj bez hepienda.
Zauzvrat, gitara ga je vodila i oslobađala introvertnosti, sramežljivosti i povezivala sa ovisnicima njenog šarma, zvuka, ljepote i odjeka.
Njegovo ozbiljnije uključenje u muzičko stvaralaštvo počinje 1963. u Sarajevu. Sa gitaristom Slobodanom Bodom A. Kovačevićem osnova Lutalice (basista Duško Čorlija, bubnjar Vojo Šimšić i pjevačica Gordana Magaš, kasnije poznata balerina i koreografkinja). U drugoj postavi Lutalica bas je svirao Fadil Redžić, a bubnjeve Miroslav Šaranović. Sa tom postavom kuca na vrata u ulici Danijela Ozme i u Radio Sarajevu snima svoje prve instrumentalne kompozicije („Taj dan doći mora“, „Dr preporod“).
Zatim slijedi Bodu i Fadila u jednoj od postava Indexa. Dugačak je spisak ljudi sa kojima će u to vreme drugovati, svirati i sanjati velike snove. Od Davorina Popovića, Kemala Montena, Jadranke Stojaković, Kornelija Kovača, V.S. Čobija, Gorana Bregovića, Zdravka Čolića, braće Arnautalić, Slobe Vujovića, Nikole Borote, grupa Čičak, Ambasadori.…
Nije mogao a da muzički izraz ne počne graditi na duhu i entuzijazmu muzičke atmosfere koja je tada vladala u Sarajevu. Važnu ulogu svim uključenim stvaraocima i učesnicima nudio je Radio Sarajevo sa svojim dobronamjernim urednicima. Grad je prosto ključao od muzike!
Sebe potom pronalazi u grupi Pro Arte čiji je bio jedan od osnivača. Tu je stvarao uz Đorđa Novkovića, Vladimira Savčića-Čobija, Vladimira Šentu Borovčanina, Mladena Drljaču i mnoge druge koji su u periodu 1968-73. činili postavu grupe. To su bili dani ogromne jugoslovenske popularnosti, nezapamćenih diskografskih uspeha i međunarodnih priznanja.
Kao „Naturalizirani Splićanin“, kako ga jednom označava čuveni Edo Peci, godine 1973. utemeljava grupu More. U njoj će tokom narednih 13 godina djelovati sve najbolje što je tada Dalmacija imala: Meri Cetinić, Oliver Dragojević, Doris Dragović, Tedi Spalato, Milo Vasić (Jasmin Stavros), Dalibor Jurašin, Remi Kazinoti, Joško Banov, Zlatko Brodarić, Vjekoslav Benzon, Marija Kuzmić… Toj grupi i njemu lično mnogi duguju zahvalnost za kasnije uspješne karijere.
Paralelno sa grupom More, sa kojom je emotivno i kreativno neraskidivo bio vezan, radio je kao studijski producent i aranžer, muzičar i kompozitor na važnim projektima za nosioce praktično cijele jugoslovenske scene: Olivera Dragojevića, Mišu Kovača, Alena Slavicu, Maju Odžaklijevsku, Marjana Mišea, Mila Hrnića, Nedu Ukraden, Pingvine, Tomu Zdravkovića, Janeza Bončinu, Gorana Miloševića, Meri i Tedija Spalata, Zlatka Pejakovića, Dubrovačke trubadore…
Okrenut svojoj duši, vaspitanju i ubjeđenjima, Slobo vremenom, pogotovo u doba netrepeljivosti i raspada zemlje u kojoj je rođen, osvaja poziciju istaknutog podvižnika ljubavi i ljudskosti. Rezigniranost, očaj i ljutnja prisiliće ga da u bendu preuzme ulogu vokalnog soliste. Ostavši bez velikih pjevača, svoj glas, onu emotivnu vrednost između vriska, jauka, molbe i molitve stavlja na raspolaganje novim pjesmama koje vremenom nastaju.
U toj odluci ključna pjesma je „Sami sebi mi smo krivi”. Snimljena u Londonu napraviće veliki prodor i „sve to ispričati o meni“. Uspio je u svijetu pjevača da sa „izmaltretiranim grlom i glasom“ nađe svoje posebno mjesto. Kao takav ubrzo je naišao na izuzetnu podršku kako muzičkih urednika tako i slušalaca. Hodom vremena pjesma “Sami sebi mi smo krivi” osvojiće status kultne i pronaći svoje vidno mjesto u EX YU pop-rock enciklopediji.
Sa univerzalnom porukom ukazivala je vrijednosni stav svoga autora na čovjekove dileme, slabosti i vjerovanja, istovremeno prizivajući pjesmu, ljubav i prave (pomalo skrajnute) stvari.
Bilo je takvog Slobe svugdje u onoj velikoj Jugoslaviji od Beograda, Sarajeva do Zagreba, Splita… da bi početkom 90-ih godina prošlog vijeka došao u Danilovgrad. Tamo će i nastaviti kao samostalni autor i izvođač.
Svih ovih godina, paralelno sa muzičkim odvijalo se i njegovo likovno stvaralaštvo što je rezultiralo debitanskom izložbom 2008, pod nazivom „Put do sopstvene duše“.
Sa ciljem da putem pjesama i uz podršku eminentnih imena iz svijeta muzike, poveže i gradi nedostajuće mostove prijateljstva, tolerancije, razumijevanja i ljubavi, dugo se i pažljivo bavio projektom pod nazivom „Omnia vincit amor”(Ljubav pobjeđuje sve). Tim duplim albumom ovjerio je svoja umetnička i ljudska uvjerenja koja, uz više od pet stotina muzičkih djela, potvrđuju jedan izdvojen autorski ugled.
„Mislim da sa pjesmama koje pišem, pjevam i sa slikama koje crtam istu poruku šaljem. Moja poruka je ljubav i tolerancija jer mislim da nam to već duži period svima nedostaje. Siguran sam u pobjedu ljubavi jer da nije ljubavi ne bi bilo nas – kaže jedna stara pjesma. Ljubav je za mene univerzalan pojam, jer ljubav nije samo ljubljenje, cjelivanje, ljubav je harmonija, ravnoteža, davanje, a ne uzimanje i ja to objašnjavam u svojim pjesmama.“
Kroz decenije se Slobo Kovačević uspešno bavi filmskom, pozorišnom, dječijom, pop i rock muzikom. To stvaralaštvo okrunjeno je svim najvećim priznanjima koja postoje u regionu. Novoobjavljena „Zlatna kolekcija“ samo potvrđuje vrijednost stvaralačkog traga na muzičkoj panorami našeg podneblja.
U Sarajevu, u vreme Indexa, postojala su i djelovala četiri Slobodana Kovačevića. Dva su važna za priču o muzici. Slobodan Bodo A.Kovačević bijaše član Indexa. Gitarista koji je gitari dao dušu a nama nezaboravan zvuk. O njemu, se manje više, sve zna. Slobodan Slobo M. Kovačević junak je ove i mnogih drugih saga. Nijedne sarajevske muzičke priče nema bez njenih velikih junaka i svjedoka.
Jer taj grad pamti svoju dobru djecu. Nekim ljudima vrijeme oduzima ime, a drugima i nadimke stavlja u zlatne ramove.