U Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, pacijenti se suočavaju s nezapamćenim čekanjem na rezultate biopsije više od mjesec dana agonije zbog sumnje/već poznate dijagnoze na najteže bolesti. Ova dugotrajna neizvjesnost ne samo što produbljuje njihovu patnju, već stvara dodatni teret i anksioznost.
Pacijenti su ostavljeni da lebde u limbu između straha i nade, dok se svaki dan čini kao vječnost.Ovakvo produljeno čekanje na rezultate biopsije nije samo pitanje zdravstvene učinkovitosti, već je pitanje ljudskog dostojanstva. Pacijenti se bore s vlastitim emocijama, suočavajući se s mogućnošću najtežih dijagnoza, dok istovremeno osjećaju frustraciju zbog sistemskog propusta koji ih drži u neizvjesnosti.
Ovaj problem nije samo pitanje medicinske prakse; on je i indikator šireg problema u zdravstvenom sistemu. Dugotrajna čekanja na vitalne dijagnostičke rezultate ne samo što ugrožavaju zdravlje pacijenata već sve dublje potkopavaju povjerenje u zdravstvo. Neophodno je hitno djelovati kako bi se riješio ovaj ozbiljan propust i osigurala brža dostupnost dijagnostičkih usluga.
Pacijenti zaslužuju više od agonije čekanja i neizvjesnosti
Potrebno je hitno poduzeti korake kako bi se osiguralo da se njihove potrebe zadovolje na vrijeme i s punim poštovanjem njihovog dostojanstva i zdravlja. Zdravstveni sistem mora pružiti brže i učinkovitije dijagnostičke usluge kako bi se pacijentima pružila potrebna skrb i podrška u najranijim fazama njihovog liječenja.Onkološki pacijenti širom Federacije Bosne i Hercegovine izražavaju duboku zabrinutost također i zbog nedostatka finansijskih sredstava u Fondu solidarnosti Zavoda za zdravstveno osiguranje FBiH. Njihov glas odzvanja u društvenim medijima, upozoravajući na ozbiljne posljedice nedostatka pristupa adekvatnoj zdravstvenoj njezi.
U situaciji u kojoj se suočavaju s teškim bolestima, onkološki pacijenti osjećaju se prepuštenima samima sebi, suočeni s preprekama u pristupu vitalnim medicinskim tretmanima. Nedostatak finansijskih sredstava stvara prepreke koje mogu biti presudne za njihovu borbu protiv bolesti. Ovaj nedostatak ne samo da dovodi u pitanje njihovo pravo na liječenje i zdravlje, već i na sam život.
Osjećaju se kao da su žrtve otvorene diskriminacije, jer im je uskraćena osnovna prava na zdravstvenu skrb. Umjesto da imaju pristup nužnim medicinskim tretmanima, suočavaju se s birokratskim preprekama i nedostatkom sredstava, što dodatno produbljuje njihovu patnju i stavlja ih u nepravednu situaciju.Odgovorni dužnosnici trebaju hitno djelovati kako bi se riješio ovaj nesređeni problem i osigurala adekvatna podrška za onkološke pacijente u FBiH. Njihov život i zdravlje ovise o brzim i efikasnim mjerama koje će osigurati da im se pruži potrebna skrb i podrška u njihovoj borbi protiv bolesti.
“Imam osjećaj da pobjeđujem karcinom, ali da mene sistem pobjeđuje”
Amela Lučkin, onkološki pacijent, dijeli svoju priču o borbi s opakom bolešću i nedaćama koje su je zadesile. Nakon što je mislila da je završila s liječenjem, suočila se s teškim vijestima da se bolest možda vratila.
U razgovoru za Bosnainfo, Amela otkriva nam svoj put kao pacijentice, ističući izazove s kojima se suočava i na koji način sistem pomaže ili odmaže u njezinoj borbi.
Vođena svojim vlastitim iskustvom, Amela naglašava važnost brze reakcije na svaku sumnju u povratak bolesti.
Svaki signal upozorenja mora biti tretiran kao prioritet, no nažalost, suočava se s čekanjem na nalaz biopsije koje dodatno produbljuje njezinu neizvjesnost i strah.Njezina priča svjedoči o važnosti brzih i učinkovitih dijagnostičkih postupaka u liječenju raka. Svaki dan čekanja na rezultate može biti presudan u borbi protiv bolesti.
Sistem bi trebao biti u stanju pružiti potrebne resurse i podršku pacijentima poput Amele kako bi im se omogućilo adekvatno liječenje i briga.
Privatni pregledi brži
– U aprilu prošle godine otkriven mi je karcinom sasvim slučajno jer sam otišla iz skroz drugih razloga u privatnu kliniku. Uz svu želju da se nastavim liječiti preko kliničkog centra, shvatila sam da gubim vrijeme i da je sam taj proces jako dug, jer ja nemam vremena. Borba sa karcinomom je borba s vremenom. Kada je potvrđena zvanično dijagnoza, ponovo sam otišla na pregled privatno, tačnije nakon prve rađene biopsije, privatno, gdje sam nalaz čekala samo sedam dana. Ono što želim istaći jeste, da je su nalaz i operacja koju sam imala jako skupi, i ja sam ih uspjela privatno uraditi zahvaljujući prijateljima, poslodavcu i porodici. S obzirom da sam majka troje male djece čak je i opcija kredita dolazila u obzir, govori nam na početku razgovora.
Put pacijenta na kliničkom mukotrpan
– Krajem maja počela sam s kemoterapijama, preko kliničkog ne bi sigurno prije novembra krenula s kemoterapijama. Put pacijenta na kliničkom je mukotrpan, mnogo duže traje iscrpljuje, non – stop ti trebaju uputnice iz doma zdravlja. Ove godine, kada je otrkivena promjena na drugoj dojci uradila sam biopsiju na kliničkom i čekam nalaz punih dvadeset dana. Zatim, nazovem na klinički i dobijem šokantan odgovor: “Opustite se gospođo, taj nalaz se čeka minimalno četrdeset dana.” Četrdesetdana za ovo stanje je kobno. Raspitivajući se oko samog procesa čekanja nalaza saznala sam da se inače čeka do dva – tri mjeseca što u našem liječenju je kobno, otkriva nam Lučkin.
Svojoj djeci želim uređen sistem bez veza i vezica
– Ovakvo stanje u FBiH je odgovorna vlast. I to i ptice na grani znaju. Uključujući i kantone i klinički. Ovakvo stanje nije od jučer, ono traje godinama. Godinama traje nedostatak kadrova, edukacija za kadrove nema. Kada se raspiše konkurs doktori opet biraju privatne klinike gdje ih više cijene i gdje su veće plate. Ono što je poražavajuće jeste da se svi nalazi rade privatno, jer to je jedina alternativa za onkološke pacijente. Sreću sam imala da uz svoje najbliže sam mogla neke od nalaza uraditi, šta je sa onima koji nemaju novac – da li su oni prepušteni sami sebi?, pita se Lučkin te dodaje:
– Mjesečni troškovi za suplemente su oko 500 KM, i to sam morala da kupujem, kako bih izdržala kemoterapije. S druge strane, ima opcija da se sklope ugovori o djelu sa ljekarima koji rade u privatnim praksama između kliničkog i privatnih ordinacija kako bi se ove liste čekanja pomjerile i ubrzale.
Prema njenim riječima, opcija ima, ali izgleda nema volje.
– Potrebno je da se svi borimo protiv ovog ovakvog sistema, jer u konačnici on ostaje našoj djeci. Uvijek možemo naći veze, vezice neke ali to je sve prirvremeno jer koristi samo nama, a sutra kada naša djeca ili u mom slučaju moja kćerka koja je u velikom riziku da dobije karcinom, dobiti će isti ovaj sistem gdje joj je mama koristila štele i veze. I to je začaran krug, gledajući sebi dobro ostavljamo našoj djeci pitanje šta činiti sad, jer možda nema tu vezu, ističe naša sagovornica.
Sistem (ne) ubija
– Ja imam osjećaj da se ja borim protiv karcinoma gdje ja njega ubijam a mene u isto vrijeme ubija sistem. Kakva je to borba? Nikakva. Dolazimo o stanja da je već kasno. Strašno je da se na listama za lijekove čeka po šest mjeseci ili godinu dana – a to je već kasno. U konačnici svo to čekanje najviše košta naš zdravstveni sistem. Jer, zavlačenjem pacijenata kada i metastazira rak, dobijemo samo osobu koja mora biti smještena na klinički, iskreno će Lučkin.
Amelin primjer nas podsjeća na to da iza svakog pacijenta stoji ljudska priča puna borbe i nade. Njena hrabrost i odlučnost inspirišunas da se borimo za unapređenje zdravstvenog sustava kako bismo osigurali da svaki pacijent dobije pravovremenu i kvalitetnu skrb koja im je potrebna u njihovoj borbi za život.