Retrovizor

Sjećanje na legendarnog Zaima Imamovića: Crtice iz života koje niste znali

Od vrsnog interpretatora sevdalinki, kompozitora, tekstopisca i velikog čovjeka, legendarnog Zaima Imamovića oprostili smo se 2. februara 1994. godine, kada je preselio na bolji svijet.

FOTO: ARHIV
FOTO: ARHIV

I nakon 29 godina njegova zvijezda ne tamni, a njegove pjesme se slušaju s jednakim divljenjem. Bio je najemotivniji i najspecifičniji interpretator, magični virtuoz i tumač sevdalinke, bosanskohercegovačke tradicionalne lirske pjesme, koju je i komponovao.

Krasila ga je empatija, dobra duša koja ga je činila drugačijim od ostalih sevdalija. Svojom osobnošću, plemenitošću, zvonkim glasom i vrsnim umijećem izvođenja sevdalinki postizao je autoritet bez gotovo ikakvog publiciteta i rivaliteta. Voljen, cijenjen i poštovan, Zaim je bio uzor i učitelj mnogim doajenima sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović…

Veliki Safet Isović, jedan od naših najboljih interpretatora sevdalinki svih vremena, s ponosom i zahvalnošću isticao je da je Zaimov učenik, podsjeća Azra.ba.

– Zaim Imamović je bio prava škola lijepog pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdalinke. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdalinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagan i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu – govorio je Safet.

Radioaparat „u kojem pjeva Zaim“

Zaim je rođen u Mrkonjić Gradu, 26. augusta 1920., a samo nakon godinu s roditeljima se preselio u Travnik, gdje je proveo petnaestak godina, ali za kojim je, kako je sam pričao, čeznuo cijeloga života. Od 1936. godine živio je u Sarajevu, gdje je učio tekstilni zanat, ali i svirao na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio.

Kako su njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili članovi Muslimanskog kulturno-umjetničkog društva “Gajret”, Zaim je često išao s njima na probe.Na jednoj od tih proba, na insistiranje brata i sestre, Zaim, stidljivi momčić, zapjevao je pred rukovodiocem Hora Cvjetkom Rihtmanom, koji ga je, oduševljen njegovom interpretacijom, odmah zadržao. Ubrzo nakon toga Zaim napušta tekstilni zanat i nastupa na zabavama Društva, prateći sebe na harmonici.

U aprilu 1945. godine počeo je raditi kao vokalni solist Radio Sarajeva, osvajajući svojim milozvučnim glasom i emotivnim pjevanjem slušatelje, pa je dugo prepričavana anegdota kako su mnogi ljudi tražili u prodavnicama da kupe radioaparat „u kojem pjeva Zaim“.

– Naša je radiostanica počela 10. aprila 1945. i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju. Nas smo dvojica na Radio Sarajevu od prvog njegovog dana, a znali smo i pod klavirom spavati, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama… – govorio je Zaim o početku svoje karijere.

Kao svoje uzore u pjevanju navodio je nekadašnje pjevače Rešada Bešlagića i Sulejmana Džakića. A pjesmu „Evo ovu rumen ružu“ s kojom se proslavio, Zaim je čuo od jednog sarajevskog gospodina u kafani. Tekst ove pjesme je bio poznat, jer ga je napisao pjesnik Safvet-beg Bašagić, ali nije bilo poznato da postoji i muzika sve dok je Zaim nije snimio za Radio Sarajevo.

Evo ovu rumen ružu

Iz mog skromnog perivoja

Na dar tebi, dušo, šaljem

Ime joj je ljubav moja…

 Svijetom promovirao bh. sevdalinku

Specifičnim glasom s urođenim ukrasima, majstorskom dinamikom te nazalnim pjevanjem slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao. Njegova vrhunska izvedba sevdalinki, ali i starogradskih pjesama, koje je također volio, mada mnogo manje izvodio, svrstala ga je u sami vrh tadašnje jugoslavenske muzičke scene, te je predstavljao Jugoslaviju na brojnim festivalima u inozemstvu, na kojima je uvijek osvajao nagrade i publike i žirija. Zapaženi su bili njegovi nastupi na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru, Festivalu narodne muzike u marokanskom Marrakechu, potom u Parizu, Beču, Sofiji, na Bliskom istoku…

Godine 1979., Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”.

Autor brojnih pjesama

Zaim je snimao i pjesme koje su komponovane po uzoru na stare izvorne sevdalinke. Bio je autor i muzike i tekstova mnogih pjesama, koje ne možemo razlikovati ni po čemu od izvornih sevdalinki, poput ”Sve behara i sve cvjeta”, ”Ne pitaj me, stara majko”, ”Što je lijepo vrelo Mošćanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Oj, jeseni, tugo moja”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Kad akšam dođe u mahalu staru”, ”Nije zlato sve što sja”…

Imamovićev muzički talent naslijedili su njegovi sin Nedžad i unuk Damir. S Nedžadom je, 1983. godine, snimio ploču duetskih pjesama „Stara staza“, a unuk Damir Imamović predstavnik je generacije mladih muzičara koji njeguju sevdalinku i prilagođavaju je novom vremenu.

 Svud po svijetu kud sam hodio,

naše želje, pozdrav prenosio

ostaće Bosna kao što je bila,

ko biser sjajna, ponosna i mila.

 Ovo su Zaimovi posljednji stihovi, koje je napisao u bolesničkoj postelji.

Nakon njegove smrti izdata je knjiga ”Slovo o Zaimu”, autora Muhameda Ždralovića, uz prilog od 10 audiokaseta njegovih najboljih interpretacija. Prvog novembra 1997. izdata je i poštanska markica s likom Zaima Imamovića, a 2004., Izdavačka kuća „Buybook“ objavljuje knjigu “Pjesma srca moga – 100 najljepših pjesama”, koju su priredili Farah Tahirbegović i Damir Imamović.

 Skromnost i empatiju pokazao i pred Titom

 Zaim je često pjevao Titu, koji je volio slušati njegove tople interpretacije i umilan glas. Prilikom jednog nastupa na Brionima Tito ga je upitao: “Zaime, treba li ti šta?“ Zaim je odgovorio da ne treba, na veliko čuđenje prisutnih. Kasnije je ovu vezu iskoristio, ali ne za sebe, nego da njegov prijatelj muzičar iz orkestra dobije stan.

Prihvati notifikacije