Ovo djelo za Bakiju Stanković puno znači, jer, kako kaže za N1, radi se o jednom veoma dobrom čovjeku, koji je ostavio iza sebe trag plemenitosti.
“Čast mi je da ja, kao Adna, sam imala priliku da radim osobu, tj. fratra, za koju svi imaju riječi hvale, osobu koja nije gledala nacionalnost nego ljudskost”, ističe Bakija Stanković, kojoj je za modeliranje spomenika trebalo oko mjesec.
Na otkrivanju su, između ostalih, bili mještani Zaostroga koji su inicijatori podizanja spomenika, a prikupili su i jedan dio sredstava za njegovu izradu.
Načelnik Općine Gradac Matko Burić rekao je da je na ovaj način ispoštovana želja mještana Zaostroga. Također je kazao kako fra Aleksandra nije poznavao, ali je od svoga oca čuo sve najbolje o njemu. Zahvalio se akademskoj kiparici koja je izradila spomenik.
Pored kiparstva, Bakija Stanković uživa u slikanju murala. Priroda joj je glavni izvor inspiracije, pa tako njeni radovi najčešće prikazuju životinjski svijet. Brojni zidovi, autobuske stanice, klupe i kafići na području općine Gradac krase njeni murali.
Bakija Stanković je održala niz skupnih i samostalnih izložbi u BiH i Hrvatskoj, nerijetko i one koje su bile humanitarnog karaktera, a okitila se i brojnim nagradama kao što su one za najzreliji kreativni izraz, te za najbolju studenticu Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.
O životu Aleksandra RibičićaŽivotni maraton fra Aleksandra počeo je u Brelima 1921. godine. Nakon osnovne škole koju je završio u Brelima 1934. upisao se u gimnaziju u Sinju kao sjemeništarac. Nakon završene gimnazije nastavio je studij filozofije i teologije u Makarskoj i Zagrebu. Svečane zavjete položio je u teškim ratnim godinama 1944. godine, kada ga je, s drugim kolegama, zahvatio vihor Drugoga svjetskog rata.
Zaređen je za đakona 1948. godine u Zagrebu, a za svećenika 1949. također u Zagrebu. Mladu misu je proslavio u rodnim Brelima 24. aprila iste godine. Bio je župnik u Imotskom i u okolnim župama Prološcu, Podbablju, Ričicama i Vinjanima.
Nakon jedanaest godina u Imotskoj krajini, nastavio je maratonsku trku u rodnom Primorju, najprije kao župnik u Zaostrogu od 1961. do 1967. a potom u Drveniku, Podaci i Plini–Stablini do 1972., kada se konačno vraća u Zaostrog: najprije kao samostanski vikar, a potom od 1976. do 1982. godine kao gvardijan i konačno kao župski vikar do 1991. Od tada se troši kao ispovjednik, bibliotekar, arhivar, pisac i botaničar u samostanu u Zaostrogu sve do smrti u splitskoj bolnici Firule.
Objavio je djela: “Podaca”, u prigodi 400. obljetnice prvoga spomena imena Podaca,1972., “Crtice o školstvu u Zaostrogu”, u prigodi 100. obljetnice pučke škole u Zaostrogu (1888.–1988.), 1989., “Moj križ na mrtvim zgradama”, doživljaji stablino–plinsko–baćinskog župnika,1992., “Moj križ na živim zgradama”, opis života i djelovanja u poratno doba u Imotskoj krajini, 1993., “Bonace i nevere”, u povodu 500. obljetnice prvog spomena imena Zaostrog, 1994., “Glas srca”, zbirka pjesama (religiozne, refleksivne, rodbinske, prijateljske, “Zrnca zahvalnosti”, zbirka pjesama (teme: duhovnost, domovina, priroda…), 19996., “Podrijetlo Ribičića u Brelima”, obrađen je zaselak u kojem živi pleme Ribičića, 1997., “Arboretum Kačićeva samostana”, u prigodi velikoga jubileja fra Andrije Kačića, 2004.