Tridesetak metara dužnih ovog putnog pravca, kojim se izlazi na saobraćajnicu Vogošća–Sarajevo, već više od deset godina ostaje nesanirano nakon svakih infrastrukturnih radova. Nadležni iz Općina Vogošća i javnih komunalnih preduzeća redovno prokopaju ovu dionicu radi postavljanja instalacija, ali po završetku radova izostaje ono najvažnije – vraćanje puta u prvobitno stanje. Kao da je dovoljno samo obaviti tehnički dio posla, dok svakodnevni život građana ostaje po strani.
Izrovanim i blatnjavim dijelom puta mještani teško prilaze svojim kućama. Stariji stanovnici, djeca i roditelji sa kolicima posebno su pogođeni. U zimskim mjesecima rupe se pretvaraju u klizavu zamku, a tokom kišnih dana u blatnjavu prepreku.
Oštećenja na automobilima postala su gotovo uobičajena, dok pješaci traže alternativne, često nesigurne pravce kretanja.
Ironično, ostali dio ove ulice je lijep, širok i asfaltiran. Blista uređen ispred stambenih objekata lokalnih moćnika, imućnijih pojedinaca i aktivista stranaka iz vladajuće strukture. Kontrast je očigledan i bolan. Dok jedni uživaju u uređenoj infrastrukturi, drugi se svakodnevno bore s osnovnim uslovima za normalno kretanje.
Građani koji iz pravca Sarajeva žele doći do mjesne džamije, Osnovne škole „Izet Šabić“ ili ambulante, primorani su ići nekoliko kilometara dalje kako bi, uslovnije, iz Igmanske ušli u centralni dio Mjesne zajednice Hotonj. Umjesto da im put olakša pristup osnovnim institucijama, on postaje simbol zapostavljenosti i nejednakosti.
Posebno zabrinjava činjenica da su i danas vidljivi tragovi nedovršenih radova javnih komunalnih preduzeća. Kao da niko ne osjeća obavezu da posao privede kraju. Ako se već iz sigurnosnih razloga ne može omogućiti adekvatan izlaz automobilima na Igmansku ulicu, zar se barem ovaj dio nije mogao urediti kao siguran i pristojan pješački prilaz? Umjesto toga, na samom ulazu u glavni gradBosne i Hercegovine, kao spomenik, stoji ružna slika nemara i neodgovornosti.
Ovdje se ne radi samo o trideset metara puta. Radi se o odnosu vlasti prema građanima. Lokalna vlast često ističe kako im je „briga za građane“ prioritet. Međutim, briga se ne pokazuje saopćenjima, već konkretnim djelima – asfaltom koji se vraća nakon radova, sigurnim prilazima školama i ambulantama, ravnopravnim tretmanom svih naselja, bez obzira na političku ili imovinsku moć njihovih stanovnika.
Kada osnovna infrastruktura ostaje godinama zapuštena, građanima se šalje poruka da nisu jednako važni. A upravo je obaveza lokalne vlasti da svakom čovjeku osigura minimalne, ali dostojanstvene uslove za život – siguran put, pristup javnim ustanovama i osjećaj da pripada zajednici koja o njemu brine.
Možda će se mještana sjetiti pred izbore. Možda će tada pokucati na vrata tražeći podršku i obećavajući promjene. No ostaje pitanje – hoće li imati snage da, prije svega, pogledaju u oči ljude koji već godinama gaze po istim tim rupama, čekajući ono što im po pravu pripada: normalne uslove za život.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.