Tu su penzioneri „ubijali“ svoje slobodno vrijeme koje ih više nije gonilo, već im tiho sjedalo na ramena.
Bez obzira na kišu, sunce ili vjetar, ploha je pamtila korake onih koji su dolazili da vrijeme pretvore u igru, a dane u razgovor. Uz svaku partiju rađale su se rasprave, sjećanja, šale….
Uz plohu se navijalo tiho, s mjerom, kao u životu kada se više ne viče, nego se klimne glavom. Ovdje se nije dolazilo samo zbog šaha. Dolazilo se zbog razgovora, zbog osjećaja da još negdje pripadaš, da nisi sklonjen s table čim ti se završi radni vijek. Sitne opklade bile su više prkos nego igra – simbol želje da se i dalje odlučuje o nečemu, makar o ishodu jedne partije.
A onda je došla zima. Snijeg je poravnao crna i bijela polja, izjednačio pobjede i poraze. Figure su nestale, a ploha je ostala sama – bez igrača, bez svjedoka, bez šapata.
Danas je sve prekrio snijeg. Bijeli mir briše tragove figura i glasova. Kao da je minus rastjerao ne samo ljude, nego i njihove navike.
-Upeko minus, reče jedan prolaznik u trenutku dok smo objektivom foto aparata bilježili snijegom ogrnutu šahovsku plohu, ali možda hladnoća nije jedini razlog. Možda je zima ušla i u džepove, i u misli.
Šahovska ploha sada šuti, ne zato što je zima, nego zato što su igrači polako naučeni da se povlače bez borbe. Društvo ih je tiho sklonilo na rub, ostavilo im snijeg umjesto protivnika i obećanja umjesto poteza.
A bez ljudi na ploči, i život liči na pat–niko ne gubi, ali niko više ne pobjeđuje. Veselog žamora više nema. Ostala je ploha da čeka – prve sunčeve zrake, toplije dane ili vijest da će penzija biti dovoljna da se slobodno vrijeme ponovo može „ubijati“ bez brige.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.