U “Zelenoj čoji Montenegra” Momo Kopor o Zuki Džumhuru piše:
“Gospod Bog, zaista, nije štedio na darovima kada ih je polagao u Zukinu kolijevku 24. septembra 1920. u gradu Konjicu.
Od svih Zukinih talenata – velikog crtača, pisca, putopisca i pričalice, najveći je bio onaj koji se najrjeđe sreće – talenat za život!
Ispijao kafe sa limarima, sajdžijama, penzionisanim pukovnicima, prokaženim i nepoznatim, provjeravao istoriju kod smijenjenih ministara i nekadašnjih ambasadora; posjećivao udovice u stanovima zatrpanim starudijom, s tragovima izgubljenog ugleda, znao je djecu po imenu – i gdje god bi ušao svima bi se nasmiješile oči: bio je to za mnoge pravi mali praznik!
Bio je pravi gospodin. Ljubio ruke damama i kad je bio najpijaniji, mrzio prostake i nikad nije psovao.
Jeo je veoma malo, ali to malo moralo je da bude kraljevski servirano.
Ni usred ciče zime nije nosio zimski kaput.
Zuko je rijetko kad bio bolestan, ali i kad bi mu bilo loše, nikada nije oblačio pidžamu. Legao bi na neraspremljenu postelju potpuno odjeven, u džemperu i farmerkama, sa mokasinama pokraj sebe, tako da svakog trenutka može pobjeći od ljekara, ako ga ukućani krišom pozovu.
Volio je da nosi džepne srebrne časovnike starinske izrade, sa lancem preko stomaka.
Prezirao je hemijske olovke i flomastere. Pisao je i crtao isključivo naliv perima.
U Beogradu je govorio najčistiji ekavski bez akcenta, ali čim bi prešao Drinu, istoga časa pretvarao se u ijekavca, a u njegov govor bi pohrlili u rojevima turcizmi.
Zuko je potrošio i posljednji korak koji mu je Allah podario 27. novembra 1989. u hercegnovskom hotelu “Plaža”. Sahranili smo ga na starom muslimanskom groblju u Konjicu. Dženetske hurije prihvatiše njegovu dušu i odniješe je u modro nebo iznad sleđenih hercegovačkih čempresa.
Voljeli su ga starci, djeca i životinje.”
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.