Kao u svemu što se veže za sistem raspodjele je osnovica. Znači, problem nije u stopi. Glavno pitanje je osnovice. To je bilo i na početku primjene novog zakona iz 2018.godine. Prema tadašnjem sistemu obračuna smanjena je osnovica za 10 % do 15% u odnosu na raniji sistem obračuna.
Sve u svemu u cijelom razdoblju od 6 godina koeficijenti su “odradili svoje”. Imamo nominalni rast ali i realni pad penzija. Zato je nemoguće promijeniti postojeći sistem. Jedino rješenje je povećanje razine javnog duga kroz kumuliranje deficita u javnoj potrošnji. Radi se o dugoročnom zaduživanju ili uvođenju ex ante (unaprijed) poreza. Realni izvori za ovakvo nešto ne postoji. MMF stoji na stanovištu očuvanja finansijske stabilnosti. Za neke dalekosežnije promjene ne postoji rješenje. Unutrašnji dug bi mogao biti izvor finansiranja kada bi se uvela fiskalna i finansijska disciplina.
Vlast to naziva fiskalizacijom. To znači žestog obračun sa sivom ekonomijom i kriminalom. Za to ne postoje izgledi da se desi. Isto se dogodilo sa revizijom privatizacije. Princip ” ko je jamio taj je jamio” ostao je na snazi. Sada je novo vrijeme. To novo vrijeme neki nazivaju “kokodakanje” i to tri puta ko – ko- da. gdje je u središtu kriminal koga je najviše. I dok sve to tako traje ostaje zbrajanje ” žaba i baba”. Sve u svemu osuđeni smo na lagano ” kuhanje žabe”. Redovno imamo obračun dok se nalazimo u vanrednom stanju koje traje. Penzije su nam uvijek redovne 5 (petog) u mjesecu, ali su vanredno stalno niske. Penzioneri nemaju snage da promjene i politički artikulišu promjene kroz izbore.
Razlog je u postojanju nevladine institucije koja se zove udruženje umjesto stranka. Pretvaranjem i omasovljavanjem udruženja u stranku na dan izbora bilo bi pravo rješenje. Za to postoje uslovi da se i na lokalnim izborima pojavi nezavisna lista svih udruženja i političkih subjekata penzionera za koju bi glasali svi ( listom) penzioneri. Tek tada bi vanredno stanje bilo vanredno.
Ogromna imovina iz procesa revizije privatizacije i fiskalizacije sa ” nultom stopom” tolerancije na “kokodakanje” tj. kriminal dalo bi brze pozitivne rezultate. Tek tada bi se moglo govoriti o snažnom Fondu koji bi izgubio ulogu ” protočnog bojlera” smještenog u trezoru. Na kraju mudrost se ne ogleda u formalnom zvanju nego na generacijskom iskustvu.
Teret duga bi pao na one koji stvaraju dohodak pod znatno manjim iznosima poreskog tereta na rad tj.one koji primaju plate.